Petrović, Petar Njegoš - GORSKI VIJENAC
Što je čovjek? Kâ slabo živinče! Pogledaju se Turci ispod očih. Med za usta i hladna prionja, a kamoli mlada i vatrena!
Ali tice te su najslabije lovi svjetlost lisičijeh očih, nego orla krijući gledaju. Za vrsnijem bratom ali sinom pusti glasi milost utrostruče; nađeno je draže
Više valja dan klanjanja jedan no krštenja četiri godine. O hurije, očih plavetnijeh, te mislite sa mnom vjekovati, đê ta sjenka, što je dići može da mi stane pred vašim očima?
Šest putah sam s njim na muku bio đe prah gori pred oči junačke i đe glave mrtve polijeću — jošt takvijeh očih gvozdenijeh ja ne viđeh u jednoga momka. A nemaše jošt dvadest godinah.
Petrović, Petar Njegoš - LUČA MIKROKOZMA
iz naručja mračne vladalice, podigni se na svijetla krila, raspali se plamom besmrtnosti, skini mene sa očih mojijeh neprozračnu smrtnosti zavjesu, tupe moje otrgni poglede od meteža ovog ništožnoga, uvedi ih u polja
Svjetlošću mi vid očih poražen, veličestvom njegovijem čuvstva, te ja padnem na brijeg kristalni i zatvorim oči sa rukama; ne smijem ih
poglede u predivna stvorenija Božja; pred velikim pretprijatijama nek se krije ime opasnosti; svi svjetovi bez očih su mračni.“ Obodri me sin besmrtni neba i spravi me na breg nepoznati.
Mjesto očih da dva sunca niknu i ideju jedan vijek smrtni da po carstvu nebovlaca prate, ne bi njini svijetli pogledi veličestva