Upotreba reči perčinova u književnim delima


Sekulić, Isidora - Kronika palanačkog groblja

— Nismo na to mislili, ali nije da nismo znali. Jesmo li u mlade naše godine toliko puta slušali da se Stanojla Perčinova, tamo odnekud s granice Srbije i Bosne, udala za čoveka više no trideset godina starija od sebe. — Imaš pravo.

Da nije bilo drugih muka, živela bi valjda sto godina. Stanojla Perčinova videla je Tošu Lazarića, starog momka, svega jedared pre nego što će se za njega udati.

Teško joj je bilo ostaviti ga, jer se sad brinula za njega baš kao za neko dete. Malo dana zatim, Stanojla Perčinova je prvi i poslednji put u životu obukla kićenu svilenu haljinu, uzela Tošu, ili kako je ona govorila, Todora, ispod

Nola Lazarićka, što dalje, sve je više bila Nola Perčinova. Uzela je u administraciju sve veliko i raznovrsno imanje svoga muža, zemlje, ljude, žene, decu, stoku, novac, kupce i

U Julici se odjedared pojavi snažna žena i pošten čovek. Perčinova krv. Pisala je sestri: „Pošalji mi neko slušče, ako ko htedne na ovu nesreću doći, i negovaćemo Lazara i trpeti ga

Jedne večeri, sede gospa Nola i Julica na malim seljačkim stolcima — „mebl” koji je donela Stanojla Perčinova — i razgovaraju.

Copyright 2024 Igra Recima Politika privatnosti