Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
Pa čim taj mene spazi, a on samo strigne ušima i zarže: đe si, veli, Petrače, kamo te već na ovaj kraj, Srbine brate! Djed ukosi oči kao da od nečeg zazire i kiselo primijeti: — Pa da, pravi
Toliko zajedno ljeba izjesti i rakije popiti, pa opet mu njegov pobratim paripče. E, e, Petrače, lijepo ti mene jutros nakrasi. Tek tada se samardžija prenu i upilji u svog sagovornika. — Pobro, šta ti bi odjednom?
— Pa sjediš pored njega i neka te tvoja tuga poduzme, a on te gleda i samo što ne kaže: ostavi, bolan, Petrače, daj ti da mi po jednu zapalimo. Ih! Ja već i ne znam gdje sjedim. Konj koji puši! To bi bilo nešto.
— Đede Petrače ...— zaustim kroz stegnuto grlo, a stari potukač, pogađajući moju neizrečenu dječju tugu, spremno nadovezuje: — Idemo,
To je isto kao da ideš zagledati u oltar šta pop radi. — Hm, šta veliš, Petrače? Petrak samardžija, držeći na koljenima rašivenu stelju od samara, gvirnu ispod oka na domaćina i mirno mu predloži: —