Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
?...“ Kad stric zaiska štolu, Bakonja mahnu rukom strancu. U isti mah Tetka se uputi k vratima, vičući: — Odi Pivalica, odi! — Valjen Isus, duovniče! — reče, upravo veknu taj Pivalica ušavši.
U isti mah Tetka se uputi k vratima, vičući: — Odi Pivalica, odi! — Valjen Isus, duovniče! — reče, upravo veknu taj Pivalica ušavši. Glas mu bješe kao u jareta, te ko bi ga slušao a ne gledao, mogao bi pomisliti da njeko dijete podražava jarića.
Tetka rastjera svijet sa trijema, pa se ustavi sa đakom ispred svoje ćelije. Pivalica prekloni glavu i poljubi Naćvara u ruku. — Tako! A odakle ono ti biše, a? A kako je bilo? Sniva si?
— Tako! A odakle ono ti biše, a? A kako je bilo? Sniva si? — pita ga fratar, pošto sjede i stavi štolu. Pivalica, jednako oborene glave i obrćući kapu među prstima, ponovi ono što je pričao Tetka. — Ajde klekni, kršćanine dobri!
Od’, od’, bliže, bliže, da ne moram puno glasno govoriti. Pivalica baci kapu na stolicu, izvuče jatagan stavi vrhu kape, pa kleknu i sklopi ruke.
— Daklen, kršćanine, kad si se ispovidija poslidnji put? — poče ispovjednik. — Ima uprav dvanajs godina — odgovori Pivalica uzdahnuvši. — Šta naopako?... Ta-ako!... A zašta se nisi ispovidâ za toliko vrimena?
Ta-ako!... A zašta se nisi ispovidâ za toliko vrimena? — Zato što mi je sotona obuzeja dušu — reče Pivalica spuštajući glavu sve niže. — Ja sam ti, oče, najveći grešnik na svitu... Ja sam sav ogriznuja u krvi...
Ja sam sav ogriznuja u krvi... Ja sam zaslužija ne višala, nego da me živa peku... Pivalica zaćuta. Brne vidje kako mu se ramena malko tresu i ču kako mu cvokoću zubi.
To je bilo u zoru. Niko nije vidija. I danas se misli da ga je niko drugi ubija... Pivalica ispriča to napreteg, pa zastade, kao očekujući šta će na to ispovjednik, koji dihaše kao ciganski mijeh.
— Ma zašta si ubija čovika? Zašta si ubija dite? — pita Brne, jedva došav k sebi. Ali Pivalica kanda ne ču to, no nastavi kao u nekoj groznici, govoreći brzo: — Pa ’nda sam bija svu drugu godinu bolešljiv.
— Ta jesi li ti pri sebi, čoviče — viknu Brne, sav drkćući, i izmače se. — Kamo srića da nisam! — reče Pivalica primičući se na koljenima. — Čuj dalje.
— Ma zašta si činija ta krvna dila, ne kažeš mi? — Zašta? — ponovi Pivalica spustivši ruke niza se. — Zašta? — Da, zašta?