Petković, Vladislav Dis - PESME
truo, nebo mi je zaklonio, I čađ pada, i figure i konture razne niže, I ja stojim i posmatram garež što se nakupio. Podig'o sam svoju ruku s obarača večna mraka, Nema smisla remetiti besmislenost u svom toku; Od rođenja spremna stoji, mene
Osećam često, u satima mučnim, Jezivu sablast kako propast plete Za narod što je iz svoga stradanja Podig'o presto otadžbine svete, Oltar slobode i nebo nadanja. Jeziva sablast propast njemu plete.
1910. NAŠI DANI Razvilo se crno vreme opadanja, Nabujao šljam i razvrat i poroci, Podig'o se truli zadah propadanja, Umrli su svi heroji i proroci. Razvilo se crno vreme opadanja.
Leskovac, Mladen - STARIJA SRPSKA POEZIJA
Ode, ah! Ode! I sad će se nevine valjati žertve.” Ognjenom Đorđu je veće uskipila žestoka krvca: Triput je podig’o, spustio desnicu snažnu nedvižim, Teško jer srcu je slatku raskinuti prirode svezu.
Kad je ovo čitao, oči je svoje na mene podig’o, kao da je kazati hteo: Ti si ta Srpkinja!” SABLjA-MOMČE, CVET-DEVOJČE (str. 241).
Ivić, Pavle (sa grupom autora) - Kratka istorija srpske književnosti
takozvani bećarci, koje se sastoje od samo dva deseteračka stiha vedrog, obesnog i podsmešljivog tona ("Ide lola i podig'o glavu/ zap'o nosom o dudovu granu").