Ćipiko, Ivo - Pripovetke
I, onako isprani, osuti posolicom, mirišući na morsku svježinu, uz vječito krkoćenje valića, igrali bi se „muža i žene”. A dotle bi stoka im nad njima,
paron Zorzi stoji prislonjen uza stub stare mletačke lože, u zaklonici, te kao i ovaj zastarjeo lav, zubom vremena i posolicom nagrđene glave, što gleda nekamo u more, zagledao se i on u valove što udaraju u utvrđene nasipe luke i, pršteći se,
Ćipiko, Ivo - Pauci
Bijaše ovo prvi put što ga je izbliza gledao. Njegovo neobrijano, posolicom izjedeno lice laštilo se na suncu, no pored svega u njega bijaše mrk pogled kojim je ispad sebe pogledao Ivu.
— Vi ste! — reče, i nehaj no nadoda : — Slabo se lovi. Ivo sa strane posmatraše njegovo mrko i zarunavilo lice, posolicom ištipano. Čisto u oči ne može da ga vidi, jer su upale i zakriljene gustim, debelim obrvama.