Ćipiko, Ivo - Pripovetke
A i suton već se hvata po potocima i docima; postepence neosetljivo diže se naviše, dok ne posuriše nad njima i najviši visovi i sve se zaodjenu surom svjetlošću, koja je
mnom otvara se Kaštelanski prodor, prodor moga zavičaja, i tada, na dogledu vitkog zvonika, moja je misao življa i postepence izbijaju jači osjećaji iz djetinjeg doba.
I pogled bježi na sure visove i guste, mrke dubrave, pa tako svesrdno zanesen i ne osjetih da se s pučine postepence gubi, jaka, trepereća sunčeva svjetlost i da se s istočne strane gomilaju oblaci. — Nevera će!
Ćipiko, Ivo - Pauci
Kad htjede sunce na zapad, on se pope na visoku gomilu i zagleda se u daljinu. Slatka sjeta, puna lagane poezije, postepence ispunjaše ga, posmatrajući te sure sjene kako pune doce, uvale i potočine.
U kućici sve zadržalo dah, a vani bije led, komadi dolijeću do samih njihovih nogu. Zlo potraja nekoliko časova, pa postepence popuštaše, dok ne prestade. Između čeljadi iznebuha neko od ženskih tek čujno zajeca, pa jače i jače, dok osvoji plač...
I doživljaji od onoga doba, otkada ga otrgoše od njegova sela, gubljahu se postepence iz njegove duše, i on se je mišlju skrušeno vraćao u doba svoga djetinjstva. Od tog doba htjede da otpočne dalje živovanje.
Zatim se nanovo nalakti na prozor i zagleda u noć... Domalo, postepence, u pameti čisto i jasno stadoše mu kao u okvir misli i uspomene, a šum živoga mora, kao blaga muzika što dolazi iz