Ćipiko, Ivo - Pripovetke
To je umiri samo za čas; uzbuđenje tjera je da se posvema vidi, jer joj se učini kao da je zaboravila kako zaista izgleda, i jesu li primjetljivi oni tragovi nemile bolesti.
Lazo sjedi do nje i drži je za ruku, kao da će joj lakše biti, a kad joj se posvema smuti, položi glavu na njegove prsi. Za to vrijeme oboje gleda u silne valove što se dižu kao ogromne kule, prate ih
Kad se lađa primače Propadu, žene umukoše posvema; još se čuje samo hitro udaranje vesala, a čim su bliže, jeziva ih zebnja u životu podilazi, pa žene i čobančad tiskaju
—Uđite za taom!.... Iz tamnijega dijela razvalina uniđoh u svjetliji već posvema porušen. Kroz pukotine posrnula zida nazire se more i čujem da se maestral javlja, a u zidu raste divlja smokva, — bog
Uneke, djevojka se oslobodi posvema i, iznebuha, obima rukama obgrli ga. — Koji ti je vrag! — i ne otvorivši očiju muca postiđen Danguba, okrete se i
A kad se prve godine povratio sa sveučilišta, čisto zadivljeno ga posmatraše: bijaše se posvema pogospodio, a samo bi se katkad snuždila, opazivši da je bleđi u licu no obično.
— odvrati navlaš prezrivo žena od njega. — Idi gdje si dosada bio! — Morača! — javi se paron Zorzi, i njegovo glatko, posvema obijano lice, sa isprekrštanim crvenomodrušastim žilicama, čisto zadrhta i sav mu se život strese. — Morača!
jednako poboljeva, — dan radi, dva nastajna gubi i, onako bolešljiv, luta po gradu, dok ga najposle bolest ne savlada i posvema prikova na krevet. Ilija gine s dana u dan.
Ćipiko, Ivo - Pauci
uspomene iz djetinje dobi; i život i navade ispoljuju se jače i skladnije sa tajanstvenošću ove velike noći, dok ih san posvema ne savlada. Dok svanu, kao da se dana zaželi, diže se i radoznao proviri na vrata: jednako je vazduh snježan.
mladi popušta u cijenama i neke potrkušice kod njega možeš čisto jevtinije kupiti; i čeka sa dugom, i ne traži da ga posvema podmiriš, već donesi samo štogođ na račun.
ali, ne zaboravite da ruka ruku pere... I nasmija se smijehom koji se posvema razlikovaše od negdašnjega umiljatoga osmijeha dućanskoga momka.
sa zagasitim modrušastim kolobarima ispod očiju, što gazda mimo svega drugoga na njoj jako voljaše I prilagodila se posvema gradskome životu, i više puta morao je gazda zakratiti joj veće svote novaca što joj nijesu, po njegovome mišljenju, od
— upita ga žena. —Budan... e, budan... što? ... Cijele noći već nije zaspao. A razdrijemavši se posvema od ružnoga sna i premišljajući, malo pomalo misli dolaze mu razabranije, jasnije: — Odsječe mi glavu!
Jema ih i sada u selu, te nimaju šaku pure! I majka mu od srca uzdahnu. On se u to posvema sredio i naumio izići. — 'Ajde, 'ajde! Doli je otac... A ča ćeš za obid?
Na čistom, plavetnom nebu pojavio se mjesec, koji bijaše od odbljeska poljskog zelenila posvema blijedozelen. Težaci su mučke preoblačili obuću. Iz nazuvaka sipaše se suha zemlja.
: Vidite, mi sve gore ča smo se veće trudili i ponili se; baš, ko se uzvisuje, poniziće se! Ivo se posvema zainteresuje i zaželi saznati Jurino stanje.
se morem miješala kad je obilato navirala, služila je selu za kuhanje i pranje; nu on je za nevolju i pio, kad bi ga žeđ posvema savladala.
Tada se i njih dvoje zagleda i mače. Pognaše živinu i, smućeni, šutke izbiše na put, te će u varoš. Sunce se bijaše posvema nagnulo zapadu, nu za sve još je žarilo i sipalo im svjetlost u oči.
Istoga popodneva, oko pete ure, sa zapadne strane stadoše se podizati tamni oblaci i zastriješe posvema sunce. Pa kad još odatle i pirnu, u tili čas popusti žega. Ivo jedva dočeka da iziđe iz kuće.
Selo i more bijahu zastrti surim, nepomičnim zastorom. Oboje, k'o i nebo, posvema bijaše izgubilo svoje svijetlo plavetnilo; još se isticaše samo golo kamenje...