Jakšić, Đura - PROZA
Onda moj otac razdrlji ranjene grudi, pa mu, uvređen, u svom gnevu poviče: „Ti si palio ovu našu Kekendu zajedno s ostalim buntovnicima...
natuče, posrnu jedanput, drugi put, pa, kao ono ranjen vitez, stropošta se na zemlju; pa onda, onako sasvim riterski, poviče: „Es lebe des dajčen faterland“.
Nenadović, Mateja Prota - MEMOARI
Na Stambol-kapiji poviče straža ,ko ste?̓ na koje odgovaramo: ,Mi smo kiridžije, otvorite kapiju̓. Kako se kapija otvori, bacimo seno s konja,
” — On je hteo skupljenom narodu govoriti, no Fočić poviče: „Vodite i̓ dalje”. Na tom pozorištu sveta je mlogo skupljeno bilo; jer i Srbi i Turci, da bi veći stra̓ od dahija
Potom poviče na dželata: ,,seci”, i odma oba posekoše (najpre je Birčanin posečen), a narod pogružen s pozorja razbegne se, a Turci
seći; a Nikola, sinovac Stanojev, koji nije ni 20 godina imao, kako vidi to, utrči u vajat, uzme kneževu šišanu, i poviče: „Nećeš, Turčine, ni tvoje glave odneti, a kamoli kneževe!
” — Na to Vesa rekne: „Brate, ja hoću, no ne znam našto će to izaći”. — „Našto izašlo da izašlo” — poviče Leontije, — „hoćemo da se tučemo! A zar je Fočić mislio našto će izaći, kad je knezove isekao?
Skupština poviče: „Vi starešine izberite i imenujte, da vidimo koje vi znate”. Mi predstavimo Petra Čitaka iz Mušića, Grbovića knežine,
” Kažem mu ja, da smo mi s Rusima jednog veroispovedanija, i da nas ta nadežda ovamo vuče. „Da, da”, poviče Francuz, „to su popovi naređivali za svoj interes, a ne gledaju narodnu sreću” i proče i proče.
” A Francuz poviče: „Pravo, pravo, g. Filinović!” Reknu i drugi, no opet mu kažu: „Opomeni se, kako ćeš u Petroburgu direktoru odgovarati”
Mane se ̓odža sabe i molitve, veće iz glasa poviče: „Aman, Turci, umet i Muhamed, uđe Vla̓ na kapiju u šanac!” Grnu svi Turci na kapiju, dočekaju naše: mlogoga u kućama
I od sela Dokmira, poviče Grbović i Moler: „Aj, braćo, držite se, udrite se, eto nas vama u pomoć!” U isti čas pogine Džora-Osman, turski
— Kraljica poviče: „Dur, dur (stoj, stoj)! knjigonoša ne ima zarara. Ja ću tebi dati knjigu, te ti prođi kroz vojsku moji̓ sinova; ali kad
U tom teranju sustignu jednog starca, salete i poviču: „Predaj se, predaj se, Turčine, ne gini ludo”. A Turčin poviče: „Kome da se predam, koje vam je starešina?
Crnjanski, Miloš - Seobe 2
A stariji mu brat poviče: Ostavi dete pa grabi seno! On ostavi. Ali posle zastane, opet, kraj deteta, a brat mu povika ljutito: Rekoh li ti da
Ignjatović, Jakov - VEČITI MLADOŽENJA
Bilo je već veče. Na liniji, na putu baš kuća od armicije. Poviče neko: „Stani!” Sad iziđe jedan u kaputu, gleda u kola, u prva pa onda sve dalje, da vidi nema li što za armiciju.
Stanković, Borisav - IZ STAROG JEVANĐELJA I STARI DANI
Sve se nagnuše da vide čija je. Zaplamtelih obraza, pognute glave, pruži jednu ruku i uze kitu. — A čekaj...! — poviče jedna starija žena i poče je peckati: — To li ti svako veče, kad se vraćaš s njive kući, prolaziš onamo, a?
Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
Kad su ušli u tamni vilaet i išli po njemu, sve su pod nogama osjećali nekako positno kamenje, a iz mraka nešto poviče: — Ko ovoga kamenja ponese kajaće se, a ko ne ponese kajaće se!
Treće noći u ono isto doba opet se zatrese iz temelja dvor od velike sile i tutnjave, i neki glas poviče: — Otvori vrata!
Carevi sinovi skoče i otvore vrata, uđe neka sila pa poviče: — Dođosmo da prosimo vašu najmlađu sestru. Stariji i srednji brat poviču: — Ne damo je ove treće ponoći, zaista
No braća za to ništa ne znaju, jer oba spavaše do bijele zore. Kad se svane, onda srednji brat poviče: — Ustajte, braćo, svanulo se!
Kad to carev sin viđe, jako se prepane, bi se vratio, ama se ne može, nema se kud kamo. Onda poviče: — Dobar večer, moja družino, ja vas tražim odavno.
Putujući ovako za dugo dođe u jednu varoš, kako uđe gleda tamo amo, dok najedanput poviče jedna đevojka s čardaka: — E, careviću, odjaš' konja pa hodi u avliju!
Onda ona veli: — Došao je moj najmlađi brat a tvoj šurak. Kad car čuje, on poviče: — Dajte ga. Kad šuraka sestra dovede pred cara, car skoči, ruke šire, u lica se ljube: — Dobro došao, šurače!
Carević uzme pero te pođe. Putujući opet po svijetu dođe u drugu veliku varoš i idući kroz varoš poviče opet jedna đevojka sa čardaka: — E ti, careviću, odjaši konja pa hodi u avliju!
Putujući tako za dugo po svijetu dođe u treću varoš, kako uđe u varoš, al' eto ti đevojke pa poviče sa čardaka: — Odjaši konja pa hodi u avliju!
ženu da bježe, pa tako i učine No kad oni počnu bjegati, Baš-Čelik to dozna pa brže potrči i carevića stigne pa poviče: — E, careviću, zar ti ukrade ženu!
No Baš-Čelik odmah to dozna, pa potrči i carevića stigne pa povadi strijelu i poviče: — Voliš li — veli — da te ustrijelim ili da te sabljom posiječem?
da im nije vajde bježati, jer će ih stići, no čoek njen primora je, pa počnu bježati, a Baš-Čelik brzo ih stigne pa poviče: — Čekaj, ja ti više ne praštam!
Popović, Jovan Sterija - IZABRANE KOMEDIJE
DOKTOR: Škoda, što nije i čauš tu bio! ŠALjIVAC: Sad se otvori strašna vika i buna. Perzerin poviče: „Nećemo strane, nećemo klipe i perle, nego oćemo da smo čisti od tuđinstva!
“ Na ovo Perzerin baci se đubrom na njega i u jarosti poviče: „Bezobrazniče, ti li se usuđuješ mene beščestiti? Evo, brat Osvim zna da sam ja pravi Srbin!
Jakšić, Mileta - HRISTOS NA PUTU
— Kakvo je to čudo? — poviče prestravljen pa stade brzo obema rukama da otresa i čupa perje s glave. Zatim skoči sa stolice pa se stade okretati,
Ranković, Svetolik P. - PRIPOVETKE
Zamisli se tako, pa ode, ode... i ne bi stao, da ne dotrči koji Markov pitomac i poviče mu na uho: ujaa!... I sad se po Stankovim očima vidi, da su ga mnoge misli saletele. A Marko samo ćuti i gleda u pod.
Sremac, Stevan - LIMUNACIJA U SELU
— Je l’ se ko još otimao za kmetstvo? — poviče Sreta. — Jok, brate. Možda bi neko i ćeo, al’ nije smio. A ko bi i mogao kod živoga Milisava?!
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
Kaluđer videći veliki sirac voska, i znajući da svijeća ona što u takijem događajima preteče, ostaje njemu, poviče na đaka da donese s konja ular, da oko njega od svega onoga grade svijeću.
Šerbetašče, pone, zakon ti! — Srete nekakav bijesan Turčin kaluđera na putu, pa pritjera k njemu konja i poviče: „Šerbetašče, pope, zakon ti!“ Kaluđer, kao zaplašen, odgovori: „Hoću, gospodaru, hoću“.
Onda Turčin poviče: „Medet“, a kaluđer: „Bezakoniče jedan: ko će ti ugoditi? Sad išteš šerbeta, sad meda“. Varka pred Marka.
Onda on zamislivši se malo reče sam sebi: „E, lijo, sad si dolijala!“ Čuvši to, car odmah poviče: „Pogodi lisica i jest!“ I tako ga otpuste kao pravoga vrača. I to će proći.
Neimar učini, i kad udari sjekirom u ono što mu je rečeno, a nešto iz mraka poviče: „Osta! kako danas tako i do vijeka“. I voda onaj čas udari natrag i ćuprija ostale do današnjega dana.
Raspasujte ćemere, pa tražite, to je u mlieku vareno!“ Kad padne bakren novčić, poviče čauš: „Ne ubijaj se, jadni druže! Ne kolji se bez noža:: sve dade, što imade!
Ako ne bude istina, evo našijeh glava a tvoje sablje! Vezir sad poviče na momke: „Obojicu svežite i u surgum odvedite!
(Poviče selo): — Dosta je, nego neka kazuje Krcun. (Evo Krcun, stavio ruku desnu na oružje, lijevom gladi svoj brk, a po naro
Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE
Čovek se uplaši, i pođe da upusti uže, a đavo poviče: „Drži, da si mi po Bogu brat! izvuci me na polje, pa me ubij, ako mi nećeš život pokloniti; samo me izbavi odavde.
toj rupi; a kad mu čovek kaže, da mu je tu prije nekolika dana upala žena, i da je došao sad, da je izvadi: onda đavo poviče: „Šta pobratime, ako Boga znaš! Pa to tvoja žena! i ti mogao s njom živiti! I opet došao da je izvadiš!
Kad se carev zet vidi na nevolji, spremi se i otide. Kad dođe carevoj kćeri, a đavo se začudi, pa poviče: „A! pobratime, šta ćeš ti ovđe? Nijesam li ja tebi kazao, da ti više ne ideš za mnom?“ — „E! moj pobratime!
što mi je nijesi dao izvaditi iz rupe.“ — „Šta naopako! izišla tvoja žena!“ poviče đavo, pa skoči iz careve kćeri, i uteče čak u sinje more, i više se nikad ne vrati među ljude. II. LAŽ ZA OPKLADU.
Kad dođe pod brdom u jednu vodenicu, a on utrči unutra, pa poviče vodeničaru: „Bježi, jadna ti majka! Eto Turčina, da te posiječe; već daj meni tvoju kapu, a na tebi moju, pa bježi uz
Ero uzjao konja, pa otišao bez traga, a Turčin savije šipke, pa pješice k ženi. Kad ga žena opazi bez konja, a ona poviče: „Kamo, čoveče! šta uradi?“ — Veli: „Tamo njoj mater!
Jedan veli: Zla žena; drugi veli: Zla godina; treći veli: Zla ćud i t. d. Dok jedan poviče iz budžaka: „Turske mi vjere!
“ A kradljivac odgovori: „Ja sam đavo.“ A čovek krsteći se poviče: „Pa šta ćeš ovđe, anate mate bilo?“ A krad- | ljivac odgovori: „Ćuti, evo sam ti donijo jednu slaninu.
“ A krad- | ljivac odgovori: „Ćuti, evo sam ti donijo jednu slaninu.“ A čovek, još većma uplašen, poviče: „Idi bez traga, anate mate i tebe i tvoje slanine!
” Kad ga udari treći put, Brko se opet pipne onđe i srdito poviče: „Ta zar si slijepa? Evo ovđe me nešto kolje.” Onda mu đevojka kaže: „Ne kolje tebe tu ništa, nego te evo čoek bije.
Međedović bježeći tako dođe na jednu vodu, i nađe kod nje ljude na gumnu đe viju šenicu, i poviče im: „Pomagajte, braćo, za Boga! evo me ćera Brko. Šta ću sad? kako ću prijeći pre- | ko ove vode?
njivi koji je u torbi o vratu imao sjeme, pa po jedan put zagrabi šakom te sije, a po drugi u usta te jede; ovome čoeku poviče on: „Pomagaj, brate, za Boga! ćera me Brko, i evo ga sad će me stići! Nego što ću činiti? Sakrij me đe!
Obradović, Dositej - ŽIVOT I PRIKLJUČENIJA
U zoru prestane dožd i bura i kapetan ozgor poviče nam veselim glasom: „Kαλoχαρδoι, δεν ειναι πλεoν χινδυνoς! dobra srca, nije više bedstvovanija!
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
Petar je opet zapita: — A kakvo je to cveće tamo? Idem da uzaberem onaj cvet što na brazdi stoji. Devojka na to poviče: — Nemoj, Petre, nipošto dirati u taj cvet. Petar zapita: — A zašto? Šta će taj cvet meni učiniti?
Čim je prekoračio brazdu, odmah se seti na svoga oca, pa poviče: — Idem da vidim šta mi radi otac. Devojka ga počne moliti da ne ide, ali Petar ne htede slušati, nego uzme one
Onda zmija poviče iz požara: — Čobane, zaboga, izbavi me iz ove vatre! Onda joj čoban pruži svoj štap preko vatre, a ona po štapu
Onda đipi i carev sin pa poviče: — Šta je to? Kad tamo, ali baba pod krevetom. On zgrabi babu pa je izvuče ispod kreveta i sutradan zapovedi te je
Kad jedanput; ali zmaj već da ih stigne, onda konj pod zmajem poviče konju pod carevim sinom i caricom: — Zaboga, brate, pričekaj me, hoću da crknem tebe vijajući. A ovaj mu odgovori.
A čoban, kako dođe, metne hrte i gajde pod kladu ony. a sokola na nju, pa zasuče gaće i rukave te zagazi u jezero, pa poviče: — O aždajo, o aždajo! Iziđi mi na mejdan da se još ogledamo, ako žena nisi!
oko jezera, a carev sin metne sokola na kladu, a hrte i gajde pod nju, pa zasuče gaće i rukave pa zagazi u vodu i poviče: — O aždajo, o aždajo! Iziđi mi na mejdan da se još ogledamo, ako žena nisi!
Kako košulja počne goreti, a on skoči od sna pa poviče: Šta to uradi, da od boga nađeš! Sad me vidiš, pa me više nećeš videti dok ne podereš gvozdene opanke i ne satreš
Kad legnu u krevet, on se učini kao da spava, a ona poviče: — Svetli care, sunce ogrejalo, prebaci ruku preko mene, ne bih li se rastala s tvojim detetom.
Treće noći u ono isto doba opet se zatrese iz temelja dvor od velike sile i tutnjave, i neki glas poviče: — Otvori vrata!
Carevi sinovi skoče i otvore vrata, uđe neka sila pa poviče: — Dođosmo da prosimo vašu najmlađu sestru. Stariji i srednji brat poviču: — Ne damo je ove treće ponoći, zaista
No braća za to ništa ne znaju, jer oba spavaše do bijele zore. Kad se svane, onda srednji brat poviče: — Ustajte, braćo, svanulo se!
Jakšić, Đura - STANOJE GLAVAŠ
„Kolac mi daj!...“ Poviče on... Za koga kolac taj?... I čij’ ću onde čuti uzdisaj? „Tiče l’ se roba to? I rob da zna? Ha, ha, ha!
Todorović, Pera - DNEVNIK JEDNOG DOBROVOLJCA
Komandant topova opet poviče: Za sad, junaci! pijuke! ašove! skačite na bedem, proširite prorez. — Vojnici poskakaše na bedem i pod gradom kuršuma
Popović, Jovan Sterija - ROMAN BEZ ROMANA
i sumnjati počne da l’ je to onaj isti Roman koji je malopre s rascvetanim turom po sokaku odio; no kad se sam poimence poviče, kad se za nos uvati i oseti da ga boli kao i pređe, uveri se da je on onaj isti suščestveni Roman kao što je pređe
Ovaj pak vitez, stavivši se u pozituru Kraljevića Marka: »Šta«, poviče, »prevara? Ne boji se Burjam jošt!« So tim poleti na jednog sa svom silom, i bio bi ga sasvim ubio da mu nije sablja
Istina, po svedodžbi Tita Livija, imao je i Rim tu sreću da mu vo predvozvestitelnim tonom poviče: Roma cave! (Čuvajte se, Rimljani!