Upotreba reči pođoše u književnim delima


Jakšić, Đura - PROZA

Kad je jednoga dana čiča Marko došao, njemu pođoše suze na oči, pa samo što uzdahnu: „Maro! Haj, moja dobra Maro!“ A ona ga pogleda, al’ kao da ga nije ni poznala, jer

Učitelj ga pogleda i suze mu pođoše niza staro lice, i nije se mogao uzdržati a da ne uzdahne: — Milisave! Jadno moje dete!

Onaj koji nema brata, sa celim se svetom bratimi... Eto, ti nemaš dece, pa su sva deca tvoja... Učitelju pođoše suze na oči: — Ali, jednoga mi uzeše... Upalio je kuću, pa ga mučiše, predadoše ga sudu, a sud ga dade na robiju...

Nenadović, Mateja Prota - MEMOARI

da oni opet ne dadu, onda povičem ja na moje momke: „Presecite i odvojte sto moji̓ veprova, pak poterajte u skelu”. Pođoše momci pod oružjem da otiskuju veprove, a kad vidi Branko i Mijailo da se ja ne šalim, dođoše i rekoše, te ja

Čuvajte se da vam u take gosti ne dolazim”. Svi mu se, i mi i Pocerci, poklonismo i blagodarismo. Pocerci pođoše ruci; on se po s nekim u obraz poljubi.

Glišić, Milovan - PRIPOVETKE

— E hoćemo li kući? Sad će i mrak. Hajde i ti, Simo, ako ćeš naniže. I sva tri pođoše niz osoje. Sima se odvoji te ode svojoj kući, a Spasoje i Đura, uputiše se svojim vratnicama.

Po nekom istinktu pođoše da se već jedanput razilaze. Svaki je ponešto mrmoljio — nekakim nečuvenim jezikom. — Ama jes ti...

— Ni meni one vrljike, znaš? — dodade Tiosav. — E 'oću, 'oću; 'a'de samo vi meni doterajte. Oni pođoše, a ćir Trpko IH zovnu: — Tiosave, Vitomire!

Sava i Nikola pođoše najlak peške za njim. — O, brate, ala me onaj danas naljuti — jesi video samo! — reći će Sava. — A što se ti, opet,

Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO

— reče stražar. Oni priđoše i stadoše Stanku jedan s desne, drugi s leve strane. — Polazi! — reče stražar. Pođoše... Stanko je bio iznenađen. On nije vladao sobom nego se kretao po zapovesti. Ona dvojica iđahu pored njega kao senke..

— Mojoj kući. — Šta veliš? — upita Jelica. — Ti ćeš mojoj kući, i to sad odmah!... Jelica se pokori i pođoše. — A hoće li me primiti? — upita ona. — Samo kaži da sam te ja poslao...

— E, neka ti je sa srećom... Sad nasta ljubljenje... Onda se ljudi počeše razilaziti kućama. Popa i Jova pođoše takođe kućama. Ivan ih viknu: — Čekajte, i ja ću s vama. I pođoše.

Popa i Jova pođoše takođe kućama. Ivan ih viknu: — Čekajte, i ja ću s vama. I pođoše. — Ama baš da vas zapitam: što vi od mene okrećete glavu? — Ko? — Vas dvojica. — Jok. — Ama vidim ja, popo!...

Sad bar možeš biti serbez. Tamo ima puno Turaka, možeš ih se nadvoriti do mile lasti... Pođoše... Kroz gusto lišće probijahu sunčevi zraci. Hiljadama bubica milelo je po zemlji i proletalo oko glava njihovih.

je ovome dečku, koji im još ruke ljubi, Vog dao tu moć da otpočne delo oslobođena; i svi, potpuno prožmani pouzdanjem, pođoše za njim... Na Žuravi čekaše družina. Tu se behu iskupili svi što se od Srećka harambaše odvojiše.

Požuri!... Stanko uze pušku i viknu: — Polazi! I dok dlan o dlan, sve beše spremno, te pođoše. Stanko je premišljao gde bi bilo najbolje da zauzme mesto. On je želeo da se njegov napad priča.

dobro... dobro!... Nego, hajde u kuću!... Vidim ja već šta tebi treba! — reče Aleksa i potapša ga po plećima. I pođoše u kuću. — Sinoć smo ti se nadali! — reče mu otac. — Bio je ovde i popa!...

— Šta li je sad smislio? — pitaše Stanko Zeku. — Mora da je nešto pametno — reče Zeka. Pa zapovedi nekolicini te pođoše za Devom. — Pritegnite vi malo!... — reče Deva. Ode. I za nekoliko trenutaka vrati se.

Dučić, Jovan - PESME

NEDELjA Već zora srebri humke riđe; Pođoše najzad nebom smelo Sva bela stada jutra; siđe I Nedelja u nemo selo. U crkvi mirno drža sveću; Na raskršću, u

Lazarević, Laza K. - PRIPOVETKE

oba praktikanta, s Markom stolarom, svadivši se najpre s gostioničarom što im je točio još prošle srede otvoreno pivo. Pođoše i kočijaši, nudeći se da po dva groša voze u varoš; ali većina, „radi apetita” ili „opružanja nogu”, ode pešice,

Vladika se slatko nasmija. — Lijepo, oče! — vele da je rekao. — Hvala ti! Taki meni i trebaju! Kad poslije pođoše, a pop Mitar skoči na našeg popa: — Kako ti da govoriš onako pred njegovim preosveštenstvom?! — Da kako ću?

A kad on diže i ispravi glavu, Ninko viknu kočijašu: — Ošini! Konji pođoše. Pop pristade uz kola i zagrli se u hodu s kum-Ninkom, pa reče: — Čuvaj mi dijete, tako ti života i samosazdanog

U taj par iz školske avlije iziđoše jedna kola, pa gotovo trkom pođoše ulicom. Pavao opali iz pištolja, a zapaljena se sukija ustavi pred školskom strehom, a u vrapčijem gnijezdu.

Pavao opali iz pištolja, a zapaljena se sukija ustavi pred školskom strehom, a u vrapčijem gnijezdu. Kola pođoše još brže. Iz susjedne avlije ispade s malom puškom starac Matija Đenadić koji je, vele, još pod Milošem ratovao.

Sremac, Stevan - POP ĆIRA I POP SPIRA

Možemo, fala bogu. Crkva bogata; ima tolike dućane, zemlje, vinograde, a i gotova novca dosta. Nego, izvol’te. Pođoše. Pop Spira produži sa podacima o stanju crkve. Usput mu je pokazao mnoge i interesantne stvari.

— S drage volje! Izvol’te unutra — reče Pela i pođoše obe. — Juf! — dreknu gđa Gabriela uplašena od zveketa lanca. — Idi, Milo, oteraj zeljova pod ambar — viknu Pela

— ’Ajde, teraj već jedared! — viknuše ljutito u jedan glas oba popa. I kola pođoše. — Srećan put! — viče za kolima i maše belim rupcem frau Gabriela. — E, to je baš lepo. Ko bi to rek’o. E, baš, baš...

Malo posle yđe domaćica sa jednom dremljivom čupavom sluškinjom, i pokupiše posuđe sa stola, i pođoše. — A što si uprtila tu saksiju s tim kaktusom, kud ćeš s njom?

Srećan put, pa pozdrav’te sve. — ’Ajd’, Petre, poteraj! Kola pođoše. Tera Pera Tocilov po putu koji se malo ocedio, lete konji veselo kao da gajdaš u kolima svira, a Pera veseo, pa

Vasić, Dragiša - CRVENE MAGLE

Zato se odrediše odeljenja. Ova odeljenja, idući nogu pred nogu, iznurena i bez volje, pređoše jednu rečicu, pa pođoše mileći uz breg, strm kao zid.

Crnjanski, Miloš - Seobe 2

Taj san, međutim, završio se još luđe, nego što beše počeo. Garsuli, u tom snu, ponovo vaskrsnu, pa i njegova kola pođoše prema Beču.

Čuo je neka kola, koja pođoše iza zida, na ulici, i smeh, koji se udaljio, i stišao, kao što se lavež pasa stišava izdaleka.

i pritrčala, u zagrljaj, još jedanput, jetrvi, pa su se držale za ruke, dok im se ruke nisu rastavile, kad kola pođoše brže, a Varvara poče klecati. Bila bi pala, da joj muž nije pritrčao, da je pridrži.

Kad je, međutim, Pavle, bio ušao u kola, Miškovič dade znak kočijašu a ostade. Kola pođoše brzo, tako da Pavle nije imao vremena, ni da dovikne ostalima nešto, ni da ih išta pita.

Teodosije - ŽITIJA

i bogatom rukom darivahu prota i crkovnike, i sve koji su tu bili strani i ništi i nemoćni, i uzevši od sviju molitvu, pođoše dalje na put. Na isti način učiniše dobra dela i u Iverskom i u ostalim manastirima, zapisujući sebe u knjige života.

Crnjanski, Miloš - Seobe 1

Lelek se međutim, na brdu, još dugo razlegao. Čim pođoše, i on potera konja duž obale i nagna ga uzbrdo, tako, da je životinja besno frktala i sva se pušila.

Gledajući pred sobom sve više brda, ravnica barovita sa koje pođoše, dođe im kao san, sa svim svojim bunarima i oborima.

Posle dve nedelje odmora, zapovednici pukova pođoše svaki zasebno, ali po napred određenom putu, na Rajnu. Isakovič se beše rešio da ih sve propusti, pa da ih, na

i klobuk, pujdajući svoje pse, ispade na sredinu ulice, sa golom sabljom u ruci, trčeći od vojnika do vojnika, koji pođoše, čim ga poznadoše, na juriš.

Žene, što su gledale u bob, behu ga pustile malo da odmakne i pođoše za njim, tek kad on već poče da se provlači kroz plot.

Išli su za oficirima pevajući, nestrpljivi na odmorištima, neizdržljivi na noćištima. Kad udari kiša, oni pođoše bosi, dobre volje i veseli, tražeći da se ide i noću, ali put im je bio određen i oni su morali mnogo da dangube po

Matavulj, Simo - USKOK

Pošto knez uzjaha, pruži čibuk svome ljubimcu Krcunu Serdarevu; ovaj napuni lulu, ukresa i pripali, pa pođoše bez reda, dok ne stigoše do puta, a tu se, po običaju crnogorskom, urediše u povorku.

Za Rakom pođoše: Markiša Stevov, Pero Puroh i Krcun Serdarev, sva tri vrlo mlada, iako dva prva oženjena, onda se Crnogorci ženjahu u

— Nije! — odsječe Krcun. — Odmah iza dubrovačkog je dalmacija, đe je hodio i striko drago, kad’no naši pođoše s Rusima na Korčulu! Dalmaciju od Like dijeli planina Velebit.

— Sila, vaistinu! — reče knez. — Ni krst, ni pravda, no sila bezakona!... Hajde, pope, dalje, e mrče! Pođoše. Ali mlađi ljudi nastaviše razgovor. Pero Purov zapita učevnog Krcuna: — Čujao sam e je mnogo lukav ovi današnji ćesar.

“ Prije toga, prije nego što pođoše na lijeganje, sjeti se ljubljenja s brastvenicima, sa svojim brastvenicima! Osobito mu jedan od tijeh poljubaca ostavi

Knez i Janko popiše kavu, koju im zgotovi pristav. Sačekaše ženske, ali ne htjedoše jesti s njima, nego pođoše ka Petrovićima.

Što je to njima!? Pođoše i dođoše! Pa turiv prst u uho đakon zapjeva: „Priprtiše torbe obramice, Preturiše struke sinjgavice, Granajlije puške

Bajice odriješiše osuđenika, pa se navrstaše za njim. On se prekrsti. Svi se prekrstiše. Onda pođoše brzijem koracima... Na puškomet od manastira zatutnji grozd pušaka. VIII Na Sretenje isticaše rok službe vojnicima.

Ići će njeko od naše momčadi sutra u grad, pa ćemo sve to urediti. Na tome prekidoše i pođoše dalje kroz mrak. Drugom se odmoriše na drugoj strani planine na pomol njeguške doline, koju bješe pritisla gusta magla.

Svi ostali pođoše za njim, jedan za drugim gologlavi i lelečući. Ženske ih dočekaše na vrh polja još strašnijom zapijevkom i tako kroz

“... Svi se smutiše, a nastade dug tajac. Još su se malo razgovarali, pa pođoše svi odjednom. Onda Milica izide iz kolibe i zagrli Stanu.

— viknu knez... — Da nije on tebi što govorio? — Nije, ali jest mi pokojnik kao malo nagovijestio, prije no što pođoše na sretnji put! Reče mi: „Hoće i Janko da sveti Miluna, da bi se i Milici bolje svidio!“... Knez ćutaše.

Milićević, Vuk - Bespuće

I kad već pođoše saonice, on još vidje njega gdje stoji pred kućom, držeći novac u pruženoj ruci, boreći se i birajući između sirotinje i

Stanković, Borisav - IZ STAROG JEVANĐELJA I STARI DANI

I, da bi Tomči to kao naknadila, brzo se diže, rukom pozva devojke; one pođoše za njom, a ona okrećući glavu od ostalih, kao bojeći se da ovi to ne opaze, gledajući u tavanice, više sebe, pođe

Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA

Kad pođoše i kretoše ovce, čoban putem jednako veseo, svira u gajde veselo, a devojka ide pokraj njega pa jednako plače, a on kašto

Jednog dana dogovore se braća da idu u svijet, da traže radnje. Odmah se spremiše i pođoše. Tako idoše tri dana, dok se nađoše usred nekakve šume. Ne znaju kuda idu.

Oni mu pokažu. Braća pođoše na onu stranu. Idoše kroz šumu tri godine, dok dođoše u ono mjesto gdje je Grbo vidio svjetlost.

Uljegoše u grad, kad tamo nema nikoga. Pođoše malo dalje i dođoše do jednih velikih kuća. Uljegoše unutra, al' u njima niko ne bijaše nego jedna žena, pa ih upita: —

Oni odmah pođoše za njom, a ona ih zatvori u jednu sobu. Neko vrijeme prođe Dok evo ti kralja, sjaha s konja i uđe unutra.

Odmah ona ode njima, pa im reče: — Hajdete sa mnom, zove vas kralj. Oni odmah pođoše i uljegoše pred kralja. Kralj ih upita što su došli.

— Grbo mu odgovori: — Ej, đavole, đavole! Žali bože za mojijeh trista dukata! — pa viknu na volove, a volovi pođoše. Tako je iš'o Grbo nekoliko dana i doš'o do svoga kralja. Kralj ga upita: — Jesi li, Grbo, doveo đavolskog kralja?

Ona i njen sin pođoše napolje, a on ih zamoli da polože što magarcu. — Jest, sada ću se brinuti i o tvom magarcu! Nema sijena!

u tom zapjevaše kokoti, i vile pođoše. Onda nevoljnik ispod jele dobata na nogama i rukama do vode, pak najprije umije oči i odmah progleda; poTom zahvati u

Može biti da nas i sad ko sluša, pođimo viđeti. Kad one pođoše i pod jelu dođoše, nađoše onoga koji bješe došao tražiti sreću i govoraše da je bolja krivda od pravde, te ga ščepaše

Lisica čim viđe svoju zgodu, uteče. Opet se lisica sastade sa jazavcem i pođoše na svoj put; idući tamo amo nabasaju opet na strvinu, đe su i gvožđa bila zapeta.

Popović, Jovan Sterija - IZABRANE KOMEDIJE

Čekam, čekam, nema jela; najposle promolim glavu kroz pendžerić, da vidim šta je. Ali kad me odunud zviznu, kume, pođoše mi suze na oči, a ja natrag! Pita me gost, šta mi je. Jako se dimi kujna, odgovorim.

Kapor, Momo - BELEŠKE JEDNE ANE

je već deset godina, ispregrađivan i iskrpljen, zašiven na sto mesta, a ipak tako nekako naš, to jest moj, da mi suze pođoše na oči, na časnu reč! Sopstveno foliranje učini mi se potpuno lažno. Šta imam da krijem od ove blazirane bande?

Ćopić, Branko - Čarobna šuma

kako su pošla četiri druga da traže Vrapca i njegov dom: magarac Sivko i mačak Marko, psetište Žuća i dječak Žarko pođoše Vrapcu Crvenom.

Bježmo od ljudi grubih! Pravac — Kilimandžaro!“ I jednog zimskog dana, dok se pahulje množe, na dalek pođoše put slonče od porculana, majmun od sive kože i lav od vune, žut.

Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 1

Braniće se, braniće, do poslednje kapi. Potovariše čobani svoje torbe, zaokupiše stado i lagano, gotovo nevoljno pođoše niz planinu. A planine i pojate ostale su puste... SIROTE MAJKE... Moji su roditelji stari, patrijarhalni ljudi.

— Hajdemo nazad — obrati se potporučnik svojim ljudima. Vojnici bez pogovora pođoše. Tada zaustavih potporučnika i zapitah ga za ime. On me upitno pogleda i trepnu očima.

Ranković, Svetolik P. - SEOSKA UČITELJICA

Čobančad, videvši putnika u varoškom odelu, pođoše k njemu, ali prišavši blizu, stadoše. I oni se začudiše neobičnu izgledu njegovu.

A oko njega sve jedno isto: suton, žubor, jecanje... Odjednom se oboje trgoše, ustadoše i pođoše dalje. Mesec izgrejao, pa treperi svojom nežnom srebrnastom svetlošću.

Stojan utrča u sobu, i ona ode za njim. Čiči zadrhtaše vilice i pođoše mu suze na oči... On se ubrisa širokim rukavom od košulje, pa brzo dohvati voštanicu, prekrsti se pobožno, upali je i

Domanović, Radoje - MRTVO MORE

Probiše posle mnogih napora trnjak i pođoše dale. Išli su neko kratko vreme i naiđoše na neke vrljike. Obališe i njih, pa pođoše dale.

Išli su neko kratko vreme i naiđoše na neke vrljike. Obališe i njih, pa pođoše dale. Malo su prešli toga dana, jer su još nekoliko manjih, sličnih prepona morali savlađivati, a uz mršavu hranu, jer

Ranković, Svetolik P. - PRIPOVETKE

Konji pođoše brzim kasom. Kad siđoše kola s kaldrme, gospodin Mojsilo se ponovo namesti na sedište, zapali cigaru, pa viknu: — Šiba

? — začu se nekakav oštriji glas, a za njim potmulo igumanovo gunđanje: — Idite, ako ne verujete, pa vidite... Gosti pođoše preko dvorišta i zatim zalupaše mnoge čizme uz stepenice, koje vode sobi bolesničkoj.

Iđaše žurno, pravo... isto kao i Kosa, kad potrči da uzme od tetice kakav lep poklon. Rukovaše se, pođoše jedno pored drugog, on sve poluokrenut njoj, i brzo ih nestade za gustim žbunjem.

Stanković, Borisav - NEČISTA KRV

— Živa bila, kćeri! — oslovi je. I pođoše svi kući sa svećama. Sofka vide kako gost, kupac, jednako očima gleda i guta kuću, koja sada, ovako nameštena, nekako

Matavulj, Simo - USKOK JANKO

Kad se od njih rastade bješe već sunce naglo. Djeca u gomili pođoše put sela, obzirući se put stranca i brbljajući o njemu i njegovu psu.

Djeca se raziđoše kud koje jedva čekajući da doma povijedaju strašno priključenje. Jan i Elvira pođoše mučeći put dvora. Curica bješe jako uzbuđena i krišom pogledaše brata. „Nemojmo kazivati da smo ga vidjeli!

Curica, videći e se grof zabavio oko psa, povuče brata za ruku. Oboje pođoše lagano, obzirući se na svaki korak. Ne smjedoše potrčati jer se bojahu da se pseto ne otisne za njima.

Veseli i osvježeni čudnim nekim osjećajem pođoše doma. Razumije se da su krili svoju tajnu. Jedva dočekaše popasna doba da se opet sastanu sa čikom.

O njima se u opšte mala briga vodila. Na Pavlov dan, toga ljeta, djeca kriomice saviše po kitu cvijeća, pa pođoše ranije no obično k učitelju.

Ivana se diže najprva, pa pošto preporuči Stani da nadgleda lonce, u kojima se nešto varilo, digne snahu pa pođoše u žensku pregradu. Tišina se poremeti. Ljudi i žene iz susjedstva, digoše se jedno za drugijem i odoše. „Šta misliš?

„Zorom da ste na noge!“ reče serdar ženi i snahi koje pođoše u pregradu. „Marku sam rekao da poćera junca. Ti, Stane, postoj malo pa lezi i ti.

On je dostojanstveno sjedio i razgovarao se s njima. Kad vidje e je doba poslu, on se diže i pođe u kuću. Ostali pođoše za njim. Tu mu pomogoše da ranjenika obrne, a on pošto ga pregleda i privi melem, izađe opet pred kuću i ostali za njim.

Krivac će ostati. Vodi ga u manastir!“ reče perjaniku. Ljudi pouzimaše oružje, pa se razdvojiše u dvije gomile i pođoše rastokom iako im je jedan put bio. Kad se poodmakoše, zazvoniše dva zvona na manastirskoj kuli.

“ „Hodite amo!“ viknu Vladika. Brzijem koracima i žena i čovjek pođoše. „Ama, Gospodaru!“ poče đakon molećim glasom. Vladika ga presječe oštrim pogledom.

„I ja!“ ponovi svaki. „Pa elate!“ reče medik, koji je dotle muče sjedio. Svi ustadoše i pođoše za medikom, u pregradu. Janko se začudi vidjevši gdje toliko ljudi u to doba k njemu dolazi.

A zatijem opet se prevrne razgovor na drugo. Sjedili su tu dok sunce ne naže, pa se razdvojiše i pođoše, pošto ispratiše Gospodara u kuću. Mladež se također raziđe. „Kamo Cuca?

Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE

” Kad pođoše i kre- | toše ovce, čoban putem jednako veseo, svira u gajde veselo, a devojka ide pokraj njega pa jednako plače, a on

” U tom zapjevaše kokoti, i vile pođoše. Onda nevoljnik ispod jele dobata na nogama i rukama do vode, pak najprije umije oči i odmah progleda; po tom zahvati u

Može biti da nas i sad ko sluša, pođimo viđeti.” Kad one pođoše i pod jelu dođoše, nađoše onoga koji bješe došao tražiti sreću i govoraše da je bolja krivda od pravde, te ga ščepaše

Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE

Stipan i Bakonja pođoše. Muž i žena stajahu u dvorištu dokle ih god iz vida ne izgubiše, pak uđoše u kuću. IV UVOD U NOVI ŽIVOT Bakonja i

Vozari izvedoše Brnu, pa legoše pod rakitu. Stric i sinovac pođoše mučeći kroz dubravu. Lišća još bješe na staroj drevadi, ali još više šušnjarka po ledini.

i đaci obukoše u maškare, te zajedno sa slugama manitahu sve do prvijeh hladova, a tada se izmiše i preobukoše, te svi pođoše u crkvu na oprosnu molitvu.

Iz crkve sluge pođoše u staru mađupnicu, gdje im Balegan bješe spremio masnu večeru i vina izobila. — Tako je bivalo tri ili četiri puta u

Tako je trajalo do ponoći, a tada je red bio da zazvone zvona, znak da počinje veliki post. Sluge, kolijećući se, pođoše i poniješe Bukara, jer nije već znao za sebe. Balegan ih isprati i zaključa vrata na manastiru, i sve se utiša.

— E, pa zovite i njega, jer bi on mogâ valjati koliko vas tri. Sluge pođoše gdje im bi naređeno, a fratri i đaci put manastira.

Tako se šta moglo vidjeti samo u staro vrijeme kad su janjičari pustošili! Vičući od užasa, pođoše svi u gomili pred glavni oltar. Sv. Frani odnijelo s glave zlatnu krunu, a sa grudi mu tri niza dragocjenih zavjeta.

Umra je! — pa sta zvoniti, odskačući lakat od zemlje. Pomisliše da je kuvar naprasno poludio, te pođoše k njemu, ali s malijeh vrata privuče im pažnju pomaganje fra-Brnino, koji vikaše sa trijema: — Ta izlazite, izlazite,

Fratri pođoše. Mačak, gledajući preda se, dodade sasvijem zbiljski: — Uzmi, brate Ive, skrušeno tu malu pedipsu! Bujasa spopade

— Ajdemo, momci! Jutros ćemo ranije, kad već nemate skule! Njih dvojica pođoše k njemu. — Ja jutros neću! — veli Bakonja. — Boli me glava. — Baš zato ajde. Šta si tako blid? Zar zbog one sprdnje?

Bakonja zamoli Bonu da mu da jednoga đaka koji bi ga proveo po varoši. Bone odredi najmlađega i oni pođoše. Bješe, valjda, dvije-tri godine mlađi od Bakonje, sitan, oštroumna lika. Zvao se Šimeta.

Ćosić, Dobrica - KORENI

Da zapeva u inat svima? Nizbrdicom volovi pođoše brže, u škripi drvenih čivija ciče dukati u nedrima, dok Tola šapatom zastajkuje volove.

Kosa mu zapucketa. Nekakvo mu se veliko zlo desilo. Zašto ne odlaze? Simka srete Aćimov pogled, ruke joj pođoše ka sofri da nešto uzmu, pa se polako vratiše na krilo. Nikad nije došao a da joj makar pregršt šećera ne donese. Ako.

Pravi nov ili idi u hajduke! — Polazi! Mijat polako potera konje. Čim iziđoše na put, konji pođoše brzim kasom. u očima mu ostade red visokih, golih jasenova. Ponižavajuće, i surovo. Ne, ne, tako se i mora u životu.

Milanković, Milutin - KROZ CARSTVO NAUKA

Oni se digoše i pođoše niz breg. Neki od njih zgrabiše nekoliko kamičaka i baciše ih na Parolosa koji je još spavao. On se trže iz sna i

„E, sada pođimo dalje!“, reče on svojim pratiocima. „Idite i javite to našem Eskulapu!“ Oba senatora pođoše po Hipokrata, no vratiše se bez njega.

U tom lepom rasporedu pođoše oni putem koji je vodio pokraj mora. Dan beše izvanredan. Levo od puta zelenile se livade, vinogradi i maslinovi

„Time ćeš pokvariti svoj san“. „Za ovakvo pitanje vredi se pomučiti i sto noći!“ Oni večeraše i pođoše na počinak. Ali Demokritos ne zaspa cele noći; Hipokrates ga zateče izjutra budnog, no svežeg i veselog.

Sami po sebi neprosvećeni, no željni znanja, pođoše u školu kod tih starosedelaca, naučiše od njih što se naučiti dalo, pa se zatim dočepaše spisa starih grčkih filozofa,

Oba mlada nova poznanika rukovaše se prijateljski, pokloniše se pred upravnikom i pođoše u grčko odeljenje stovarišta knjiga. Ovde su stajali, poređani po policama, kodeks do kodeksa, deblji jedan od drugog.

Ali se naša deca raziđoše na sve strane sveta, ćerke se poudavaše, a sinovi pođoše svojim putem i osnovaše svoje porodice.

Vasić, Dragiša - SABRANE PRIPOVETKE

U istoj nameri, nosači venaca, kojih je bilo mnogo, nekoliko redova, takođe pođoše brže. Ocenivši da im poslednji red izmiče, vođe crnih kola, na kojima se sanduk od metala primetno truckao, snažno su

Dva referenta pođoše nazad, u varoš, ali se jasno videlo, da nimalo nisu oduševljeni misijom, koja im je bila poverena.

Varoš je bila pusta, bar na ovom delu, gde je stanica. Levo i desno prašte puške. Referenti pođoše k stanici. Usput im priđe jedan čovek. — Ko si ti? — bilo je prvo pitanje.

Ranković, Svetolik P. - GORSKI CAR

Čekala je tri večera uzalud. Četvrtog večera, oko ponoći, uznemiri se stoka. Ovce pođoše i okretoše glave niza stranu.

Odmah zatim pođoše svi k opštinskoj sudnici. Baba Mara zatvori se u kuću i stade kukati iz svega glasa, a Đurica, pognute glave, modra,

Ovo poslednje objašnjenje kao da nije ni bilo potrebno, jer čim uđe u apsu, Đurica oseti strašan smrad, od koga mu pođoše suze iz očiju.

Moraću ja otvoriti oči, jer mi može načiniti sto čuda...« San ga prevari, i on zaspa. Izjutra, kad pođoše, Đurica zaostade kod Vuja. — Da mi odvojiš malo od onih para; treba da nosim majci — reče Đurica.

oni pođu za mladencima; pogledaše na đaka, ali ovaj se skamenio, pa samo treplje očima, a oni, videvši da mladenci idu, pođoše i sami za njima. »Šta ovo ja činim ?« — pomisli Đurica. »Venčanje... Prate me robijaši! ...

Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA

Kad pođoše i kretoše ovce, čoban putem jednako veseo, svira u gajde veselo, a devojka ide pokraj njega pa jednako plače, a on kašto

Braća uzeše pare, pa pođoše svaki na svoju stranu u trgovinu. Dva starija nakupuju stvari u varoši, pa pođu da rasprodaju, a najmlađi će reći: —

Jednog dana dogovore se da idu u svijet da traže radnje, pa se odmah spremiše i pođoše, i tako idoše tri dana dok se ne nađoše usred nekakve šume.

kroz šumu tri godine, dok dođoše u ono mjesto gdje je Grbo vidio svjetlosti, uljegoše u grad, kad tamo — nema nikoga. Pođoše malo dalje i dođoše do jednih velikih kuća.

Oni odmah pođoše za njom, a ona ih zatvori u jednu sobu. Neko vrijeme prođe, dok evo ti kralja, sjaha s konja i uđe unutra.

On joj reče: — Hajde ih dovedi ovamo. Odmah ona ode njima, pa im reče: — Hajdete sa mnom, zove vas kralj. Oni onda pođoše i uljegoše pred kralja. Kralj ih upita što su došli.

Grbo mu odgovori: — Ej, đavole, đavole! Žali bože za mojijeh tri sta dukata! — pa viknu na volove, a volovi pođoše. Tako je išô Grbo nekoliko dana i došô do svoga kralja. Kralj ga upita: — Jesi li, Grbo, doveo đavolskog kralja?

U tom zapjevaše kokoti, i vile pođoše. Onda nevoljnik ispod jele dobata na nogama i rukama do vode, pak najprije umije oči i odmah progleda; potom zahvati u

Može biti da nas i sad ko sluša, pođimo viđeti. Kad one pođoše i pod jelu dođoše, nađoše onoga koji bješe došao tražiti sreću i govoraše da je bolja krivda od pravde, te ga ščepaše

Marko posluša, okrene mu dizgine, i Šarac lako iskoči iz zemlje. Ali čim pođoše drugim pravcem Kosovu, počne Šarac opet upadati u zemlju kao i pre.

— Sustaćeš ti. — Neću: kako ću ja sustati na četiri noge, a ti na dvije? — Pa hajde. I odatle pođoše idući dalje, dok zavika vuk: — Sustah ja, pjevo. — E hajde mi se zavuci pod krilo. — Pa mu se vuk zavuče.

Lisica, čim viđe svoju zgodu, uteče. Opet se lisica sastade sa jazavcem, i pođoše na svoj put. Idući tamo-amo, nabasaju opet na strvinu, đe su i gvožđa bila zapeta.

Petković, Vladislav Dis - PESME

Tad stavljahu jorgovane na se, Umivahu sa mirisom lice, Uviše se u bujne talase, Crne, kao i njine zenice. I pođoše. I te žene tudi Mirisahu na san plave noći I jorgovan, dok im pogled bludi Večnom pesmom i večitom moći.

Ćipiko, Ivo - Pripovetke

U suton su Marku dali da nosi u vreći nešto preostalih maslina što gonjač ne mogaše da naprti. Cveta uze torbu i pođoše. S večera ih gospodar nastani u kućici na kraju dvorišta.

— usrne pred trojicu mlade, nasmejane gospode. Oni je pogledaše kao u čudu i pođoše dalje. — Udijeli darak! — ponavlja Cveta i pruža ruku prema vremešnome čoveku.

Odjednom Cveta, zabrinuvši se, diže se. Marko nagne za njom. Pođoše žurno komšijskoj kući. Te dve zakumljene kuće dobro se pazijahu, mada je njena siromašnija.

U svanuće stari Nikola i sin mu Spasoje pođoše na Cetinje da se vlastima prijave i da čisto ispričaju što se dogodilo. Pa ako vlasti nađu da su pravo radili, u

Gledaju i posmatraju uokolo, čude se ovom novom selu usred polja. Pođoše prama crkvi posvećenoj svetome Roku, obazrivo ulegoše da se pomole.

Napiše se vode što izvire ispod gradskih bedema i otiče u more, i pođoše dalje da nađu konak. Lako im je: letnja noć je topla i vedra, kresi preletahu ispred njih i svetle po šikari što ivicom

Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 3

Opet se poljubiše. Sergije Nikolajevič dade rukom znak i bataljon krete, a njih dvojica, držeći se za ruke, pođoše za bataljonom. — Otkuda se njih dvojica poznaju? — pita Pera „Đevrek“. — Kapetan Voja je svršio akademiju u Petrogradu.

U sutonu ugledasmo čitavu eskadru ratnih brodova. Iz grupe se izdvojiše dva torpiljera, i pođoše za nama. „Ha, jeste li videli!“ — uskliknu sada Francuz. — „To su Francuzi. Sad se ne bojte!

Ćipiko, Ivo - Pauci

Drum dan Božića roditelji i sestra pođoše crkvi. Rade, posjedavši, založi se, položi blagu, i osjeti se sam — i ispustan. Kud će sada?

—Čisto ti kažem: nemam. —Pa se smisli: —Dođi poslije, gledaću. Ljudi sa Vasom pođoše da prime sijeno. Pošto je i Vojkan svoje dobio, svrne sa nadstojnikom u krčmu, časti ga da reče gospodaru za nj dobru

—'Ajdemo! Idite sa mnom! Pođoše za njim. Preko varoši Petar ih drži na oku, i jednako riječima ih obasiplje. Uljegavši u bilježničku pisarnicu, Petar kaže

— Nemam vremena dangubiti! — povika na nju, i žena, u strahu, drhtećom rukom postavi križ. Djed, baba i sestra pođoše. Sestra i na ulici još drži novac u ruci.

Uoči toga dana, pred noć, iz grada stigoše u varoš oba odvjetnika. Pođoše u štionicu, gdje nađoše obično društvo koje se tu svake večeri sastajalo.

Eno komšiji Vojkanu uze sve. Bješe se s njime nagodio da na „rate“ plaća, jer mu sinovi pođoše u, svijet na rad. Dva sina, kao dva grada, donijeli jesenas lijepih para.

A dva sina mu pođoše opet u svijet: vele da su se ukrcali za Ameriku... Jesenas uze gazda sve sebi: i kuću, i zemlje. Vojkan ode u svijet da

— Oprkti, Ivo, — reče mu Piero. — Naša je navika da svako po podne učinimo jednu partiju na karte. Možeš i ti doći! Pođoše svi u drugu sobu. Piero je gubio, Ivo je čekao i čekao, no toj partiji ne bijaše konca ni kraja. Dotuži mu se.

Ako ćete, sjatiću, pa ćemo zajedno. — Ne, ne! — odgovori Ivo. — Ovako ćemo se pridrža mladićeva bedra i polako pođoše uzbrdicom. U društvu s Jurom lijepo se razabrao u mislima.

Triba se ustrpiti do bolje prilike, pa može se i to! U govoru dođoše u ravnicu, na širi put. Ivo časom odahne, pa pođoše nanovo usporedo. Na dogledu sela, na raskršću, zakrene putem što je vodio crkvi i pozdravi se s Jurom.

Ivo zastade zamišljen i gledaše za njima. — 'Aj'mo! — javi mu se brat. I oni pođoše naprijed, k svojoj kući. Kako mu je dolijalo čekati večeru, iziđe pred dućan da se rashladi.

—Popustila je žega, — reče onako zamišljen. —Uh, da je ovaka hladovina, kad se kopa! — selo odvrati Jure. Oni pođoše dalje, polagano, ćutke, uz cviljenje popaca, pa kad bijahu blizu mora, podalje od sela, najednom se ustavi Jure i pogleda

Milanković, Milutin - KROZ VASIONU I VEKOVE

Posle zajedničke večere, povukoše se stariji članovi učenog kolegija Aleksandriskog muzeja na počinak, a mlađi pođoše u varoš i njen noćni život.

Bio je negde na putu, ali se kući vratio samo njegov konj Mrkuša, bez svoga gospodara. Ukućani sluteći zlo, pođoše tragom konja, koji se raspoznavao u snegu.

Oni se obradovaše kad me videše, digoše se i pođoše mi u susret. Kepen, iako osamdesetogodišnjak, beše još uvek stasit čovek.

Stanković, Borisav - TAŠANA

(Sećajući se na sav bol, jad, muke, suze joj pođoše. Seda od besa, gotovo se izvaljuje na minderluk, naslanja glavu o dlan, te joj se rukav zavrće i vidi gola ruka.

Sekulić, Isidora - Kronika palanačkog groblja

Sav drhće, budi ženu, krsti se, sve mu se čini da je on učinio tu ili neku drugu nepravdu. Otkako pođoše u školu, majstor Kostina deca zaznamenovaše brigu i strah.

Momci iz dve radnje pojahaše konje i pođoše uz obalu. Gospodar-Gavra je do pred samu noć trčao od svoje kuće do reke i do kuća drugih dveju porodica. Noć pade.

Nušić, Branislav - AUTOBIOGRAFIJA

— Ne verujem! — odgovori mi poluglasno. — A zašto? — zapitah je uzbuđeno i pođoše mi suze na oči. — Zato što si kod njega rđav đak!

Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 2

Strepeo sam da ih tako ne pronađe artiljerija. Ali oni se za trenutak rasturiše, i, kao mačke, pođoše trčećim korakom uz breg. Još se nisam ni povratio od iznenađenja, a oni uskočiše u svoje rovove.

I kretoše jedan za drugim, poštapajući se. Tek se čuje: „O-ho!“ Jedan od njih zastane i pogleda drugog. Pođoše sada naporedo. — Šta veliš, pobratime, kada bi se opučio onaj konj iznad nas i naleteo na tebe?

dugačke trepavice senčile su njeno lice... Najstarija dohvati sudove sa vodom, i pođoše. Pri prolazu one crne oči kao da me ošinuše. Ustreptao, čekao sam neće li se okrenuti. Zastadoše.

Silazili su lagano i bezbrižno. Odozdo su išli neki konjanici. Sreli su se. Svi su zastali... Onda opet pođoše, svaki na svoju stranu. Vidimo opet drugu grupu, gde promiče između drveća. Tu je i neka tamna pruga... sigurno je rov.

Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA

Sve se crnoj zemlji pokloniše i pođoše na Stambola grada. U hajdučkim — i uskočkim — borbama prekaljivale su se narodne snage.

“ Efendiju popade groznica gledajući šestoper pozlaćen: sindžilati, a drkću mu ruke. Kad pođoše na mejdan junački, za agom je tridest janjičara, a za Markom ne ima nikoga, do nekol'ko Grka i Bugara.

Ja da možeš okom pogledati i ušima jeku poslušati kad se sitne knjige rasturiše od tog mora do zelena Lima, te pođoše srpske poglavice i vojvode, što su za svatove, i delije, sve glavni junaci!

je mladijem đever’ma, a svatove redom darivaše, sve po redu što za koga bješe; pak se svati tada podigoše, i pođoše poljem širokijem.

na se svilu i kadivu, pak pripasa Ava mača zelena, oba mača od jednog kovača; opremi se Njegošević Mato, pak pođoše do dva pobratima od čestite Pive kamenite, mašiše se planine Trusine, i siđoše polju Nevesinjskom.

isturi pušku habernika, haber dade po turskoj Udbinji, te sakupi trista Udbinjana, na atima a pod mizdracima, pa pođoše Tijani planini, — kalauzi Čulko barjaktare. Putovaše trideset konaka dok dođoše pod lomnu planinu.

Pod planinom konak učiniše, tuna Turci za tri biše dana, dokle dobre konje odmoriše, pa pođoše vrhu na planinu. No kad bjehu na pola planine, ali sjedi Kostreš harambaša, hajduk sjedi na drumu široku, tanku brešku

Svi čobani jedva dočekaše, išćeraše svinje iz obora, pak šarene puške potprašiše, namah oni za Đorđem pođoše. Ode Đorđe pravo svome dvoru; a kad Turke s čobanima viđe, onda Đorđe ovako govori: „Čujete li, dvanaest čobana!

“ To rekoše, pa se poslušaše, svi šarene puške potprašiše, pa Nedići naprijed pođoše, a za njima Damnjan Kutišanac, za Damnjanom Damnjanović Panto, a za Pantom družina ostala.

Ćopić, Branko - Orlovi rano lete

— Čekaj, onda će nam poljar za sve platiti! — naljutiše se žandarmi i pođoše da se raspituju za njegovu kuću, ali im u selu rekoše da poljar nikad nije ni imao svoje kuće.

Sremac, Stevan - ZONA ZAMFIROVA

I Zona pođe zlovoljno kući. Osvrte se još jednom i vide kako Mane i Kalina pođoše i uputiše se zajedno, i ču kako se Mane nudi Kalini da je doprati do njenih avlijskih vrata, a ona ga blagodarno

Copyright 2024 Igra Recima Politika privatnosti