Ćipiko, Ivo - Pauci
Njegova presvijetlost očito se prestraši, pa zbunjeno rukom maše da Ivo otstupi a nevična jahanju, na visokome samaru sa blazinom, nespretno
Gonjač mazgu umiri i s drugom dvojicom gospode pomože presvijetlome gospodinu da sjaše, i tako njegova presvijetlost sa svom pomnjom stupi na zemlju. — Nisam se prestrašio! — reče, rukujući se s Ivom.
Pa se obrati Ivinu znancu sa sveučilišta: — Isplatite gonjače, pa neka idu kud hoće! Njegova presvijetlost odavde će pješke, ionako je ravno.
Idu polagano, nabadajući se na kišobrane. — Pa što je novo u selu? — na njemačko me jeziku upita Ivu njegova presvijetlost. Ivo se zbuni: — Ništa nova; žive se rđavo kao i obično!
— Dalmatinski lavovi! — nasmija se njegova presvijetlost. A gospodi dopade se dosjetka, i s osmijehom pridružiše se izrazu lica svoga starješine.
— Najprvo ću pohoditi crkvu. Ima li kakvih znamenitosti? — Stara crkva... Gospodin župnik čeka. Dok je njegova presvijetlost govorila s mladim učiteljem, Ivo priđe svome znancu da s njime izmijeni nekoliko riječi. — Poslije!
Njegova presvijetlost kleče na određeno mjesto, ćilimom zastrto; za njim klekoše i druga gospoda, i tako prođe nekoliko časova u skrušenoj
Njegova presvijetlost pomnjivo razgleda i pita to i ono, pa tumači i pripovijeda kakvih je on sve odijela vidio po svojim zvaničnim putovanjima
— Varate se! — odgovori hitro učitelj, uvjeren da nije pogriješio, i htjede da protumači stvar. Ali njegova presvijetlost u isti čas zadivljeno ga pogleda, zatvori registar, i naglo se diže.
Svi sa strepnjom gledaju sada učitelja, sada njegovu presvijetlost. Uto iznebuha uniđe u školu načelnik i politički upravitelj iz varoši.
— Nije trebalo da dolazite! — opazi njegova presvijetlost, iza obične žalbe načelnika. — Ja ću još večeras u varoš. No, fala vam svejedno, tako ćemo zajedno!
— uskliknu dum Frane, ushićen od veselja, dočekavši ih na kućnome pragu. — Izvolite! Njegova presvijetlost sjede na poltronu, u čelo stola; za njim, obazirući se jedan na drugoga, posjedaše i drugi. — Sjednite, molim vas!