Ćosić, Dobrica - KORENI
Opruži se na stomak i pritište lice na dlanove. Tako osta, plašeći se niskog sunca. Lakše mu je u žućkastoj tmini prignječenih zenica. Moje je! Moje! u suton, Đorđe ponese na leđima celo radosno umiranje polja i ono najteže, nikad nedoživljeno.