Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
Daj da se prikučim bliže da mi štogod ne izmakne. Evo, već se pominju i konjski tabani, tu smo. — Ih, paripina! — prijekorno kaže samardžija. — Kako samo ovako spretnom konjčiću možeš reći da je paripina ...Ugađaću mu, jašta neg ugađati.
Ti bi se tamo bečio u svetitelje ko tele u šarena vrata. I šta bi mi onda kazao dragi bog, a? Rade, Rade, rekao bi prijekorno i digao svoj sveti prst, zar ti u moj dom šalješ ovako jedno beslovesno bravče koje ni beknuti ne zna?
Okreće se zatim Rožljiki, gleda ga pravo u oči i kaže mu prijekorno i poučno kao nekom dragom a nedoraslom: — Eto te, bolan, u svijet si krenuo, ali sve ti je ban-badava, opet si ostao
— Nemoj ni ti, Rade, biti baš tako gizdav, još je to držeća ženska — prijekorno grkuće stražar Veso Kukolj, još momak, i zaljubljeno gleda svoju lovačku pušku. — Prangija ti je to, ona prava, crkvena.
Ja sam već pomislio da su tu negdje, u šikari. Tetak Aćim prijekorno smače ramenima. — Šta ima da se izražavam. Evo ti tu pjesnika, to je njegov posao.
— Ajd, ajd, izlazi, što tamo šuškaš kao jež. Dovikne mu to Vačkonja više prijekorno, a manje ljutito, razumije on njega, a seljačak se zaista izvlači iza osniježena kukrikova žbuna i, prije nego će išta
— A nema tu više šale, nagazili su burazeri na zasjedu — javi se vodni delegat, strogo i prijekorno. — Čujete li kako se rđe pod borbom probijaju, tako im i treba. — Bogami, pod borbom. Naši su to, ej, Grmečlije!
— Pa gdje si ti meni, kume Petre, dosad bio? — prijekorno se zagleda Pantelija u došljaka. — sve štokud po stražama i osiguranjima, pa nikada da te vidim.
— Kako? Pa nešto bolje neg oni gore, veselnici, na brdu. — E, e, ti opet! — prijekorno će predsjednik. — Goniš uvijek ono svoje ter svoje. — A šta bi drugo. Može mi se tako, pa eto.
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
na sebi tuđu volju, te poče sumnjati, a bijaše načisto sama sobom tek onda kad je jednom u zavadi neko razjareno dijete prijekorno nazva „mulicom”.
Njen cio život gledam pred sobom, i učini mi se tako jednostavan i prirodan da mi ništa prijekorno ne pade na pamet. I mislim: ona se podala životu na volju, pa je on vjerno nosio kroz cio vijek; ona i ne zna što je
Kočić, Petar - IZABRANA DELA
Bak mahnu po navici repom, pa ga uhvati malo po obrazu. — Zar mene, Jabo? — pita ga prijekorno. — Sad ću ja plakati. On se malo odmače u stranu, pa kao đoja zaplaka. Jablan diže glavu. — Nije, nije, Jabo!
Ćipiko, Ivo - Pauci
— Zna i on,nije već dite. — Znam ja najbolje! Ne,gre posao u redu. Ma neka čini ča ga je volja, — prijekorno završi otac mu. Ivo je osjećao da je kriv, pa ne odgovori ni riječi. A tako se i otac umiri i ne prigovaraše dalje.
— Pa nadoda: — Ča mladost luduje!... Južina je, biće se zapotili!... Ma da se vratimo! — Dovrši prijekorno. — Ne još! Lijepo nam je i ovako... — Ča nam je fajde ovako stat'! — A mi 'ajdemo, ali ne kući! — Da kuda?
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
— glasnije reče Stric i razmahnu prutom. Zveknu starudija. Sivac je i dalje uporno ćutao kao da u sebi prijekorno misli: — Bezdušnici jedni, nije vam dosta tolikih krntija, nego mi još odozgo dodadoste Herceg-Bosnu!
— doskoči mu Stric i oba udariše u tako grohotan smijeh, da čak i Sivac diže glavu i prijekorno ih pogleda kao da veli: — Budale il se smiju il po glavi češu!
— pobuni se Jovanče. — Ja sam pronašao pećinu, pravo je da ja pođem prvi. A ja sam i bateriju donio — prijekorno napomenu Mačak. Protiv tako jakih razloga Jovanče nije mogao ničim istupiti.
— Sad smo gotovi, ona će sve ispričati. Znam ja kako se djevojčice rastorokaju. Lunja ga prijekorno pogleda i tužno reče: — Zbog vas ja sam po razredu sve porušila, naljutila učitelja i onda iskočila kroz prozor, a vi
Čak se i mali Nikolica zabrinu i prijekorno upita svoju kuju: —A ti, Žuja, još ništa ne osjećaš? Kamo tvoje uši, kamo tvoj nos?