Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
— A ti, Bakonja, u pamet se. Mi smo, jevo ovako činili prije smrti Škorančine, kadgod rika naraste, te nema u mlinu prikovođana... Kad smo ono najprije... znam da je bilo one zime kad je Stipan došâ... — Vridni naš Stipan! — reče Bujas i uzdahnu.
Vidite lipo konjski trag, ali vidite i bose noge prikovođana, a vidite i goveđe papke... — Jest, Isusa mi! — reče govedar. — Jevo i volujskog traga!...
Dođe Škeljo. — Jeto vuku splatu i brodiće! Puni su prikovođana. — Dobro je i to u volikom zlu! — reče Vrtirep ustajući. — Ajdemo, braćo!
— A kako ćemo im zabraniti!... U manastir možemo da i’ ne puštamo, ali najposli, neka i’ isprid mađupnice! Desetak prikovođana vucijahu splatu (vesla bjehu potopili lupeži) punu ljudi, među kojima bjehu Srdar i Bakonja.
I seljački je narod vrio ulicom. Mnogo mu se „prikovođana“ javi, ali on ne htje jednoga od njih da zapita gdje je manastir. Kad stiže na kraj ulice gdje bijahu najveći dućani,