Milićević, Vuk - Bespuće
igraju grudi kako joj ruke, vlažne od suza, pritiskuju lice: njega prožimaše vječno njezin tužan, zaplakan pogled, njega pritiskivahu kao kamenje njezine žalobne riječi, pune suza, bola, sramote i jednog jada, teškog kao olovo: „Kako sam nesrećna, Bože
Sremac, Stevan - ZONA ZAMFIROVA
!...“ i crne misli sve više, kao crna noć, sve više omotavahu i pritiskivahu bolnu dušu njegovu, dokle ga iz tih misli ne trže silan smeh, od kojega se tresla sva avlija i visoka trokatnica