Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
Ko gođ stane u carevoj vojski, ko gođ stane s nama govoriti, stane turski, okrene manovski. ja s Turcima mogu progovorit, mogu turski, i mogu manovski, i arapski jezik razumijem, i nakrpat sitno arnautski.
razbiraš, bane, za Turčina silna Vlah-Aliju, on je bijel čador razapeo na Goleču, visokoj planini; tek ti hoću, bane, progovorit: jaši đoga, bježi iz Kosova, el ćeš, bane, poginuti ludo.
Al’ ti hoću riječ progovorit: od boga je velika grijota, a od ljudi zazor i sramota, đevojačku sreću zatomiti i u njenu rodu uzaptiti.
Od šta si se danas prepanuo? Ako su ga kraste ištetile, ako bidnu glavni prijatelji, za to riječ progovorit neće: svak se boji muke i nevolje.
đecu oko sebe, gleda đecu, pake progovara: „Braćo moja, kićeni svatovi, i vi, braćo, sve vojvode mlade, ja bih stio progovorit riječ, kad biste me, braćo, poslušali: mi hoćemo preko mora sinja, preko mora četr’est konaka, a vodimo mila sina