Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
Što da propusti ovakvu zgodu i da se zeričak ne okoristi. Na te moje riječi, seljačak sav prosinu i pogleda me milo, kao svog prirodnog saveznika.
do kućerka u kome je konačila kuhinja, unezvijereno se zagleda u natrpanu mračnu sobicu, pa kad spazi svoga kuma, sav prosinu i nasmija se. — Bogami se ja prepao da ni tebe više nema. — Kako me neće biti?
To ću ja uraditi koliko večeras. Čiča se okrenu lijevo-desno, obuhvati pogledom čitavu zaravan i sav prosinu kao da mu se odjednom smjesti u srce to neočekivano bogatstvo od žbunja, uvala i brojnih loga, od kojih svaka može da