Glišić, Milovan - PRIPOVETKE
— Učio sam. — Zanat? — Nisam, nego školu. — Pa što nisi još učio? Novi zvaničnik obori glavu i onako zbunjen protunjka gotovo kroz nos: — Ne može se...
— Opet, pošo — protunjka Vuja. — A jesi već prišio? — Još dvaput da prodenem. — E, na ti ovaj ključ, pa trči časom do crkve te donesi popi
— Evo, polo! — protunjka Vuja pruživši popu trebnik i petrahilj. — Ponesi ti! — reče mu pop. — Zajedno ćemo... Hajdemo! Pošo, odoh ja.
— Sad ću ja, popo, sad! — protunjka Vuja, pa poče zbunjeno optrčavati oko konja, gledajući kako bi najlakše uzjahao. Pop se hitnu na vranca, pa podviknu
— Hoću, popo! — reče Vuja tako polako da se jedva čulo. — Ne šali se glavom da bubaš koješta! — Neću, popo! — protunjka Vuja, i opet se zacrvene. Utom stigoše do vratnica Boškovih i ustaviše konje.
— Šta je to, nesrećniče? — jedva umede da ga zapita. — Pa, popo, da se ne prlja... ionako ovo ruvo nije moje... — protunjka Vuja. Popo lepo zaneme. Boško gleda zabezeknuto čas u popa čas u Vuju.