Simović, Ljubomir - NAJLEPŠE PESME
TROJERUČICI HILANDARSKOJ Majko Slova i Spasa, Trojeručice, neka naše čamce u blage luke iz gustih oluja s pučine dovedu ptice, izletele iz Tvoje treće ruke!
Afrika
Svi su se oni stapali sve više u opšte biserno i ugušeno plavilo ovdašnjih ptica, neba i dalje pučine. Čitava gama sve treperavijeg, sve golubijeg plavila, sve bleđeg, nizala se na ovom arhipelagu, čija su se ostrva
Kao nekad u Napulju, na Kapriju, kad sam ručao u Kafe Panjoti, iznad pučine koju je plavilo uzdizalo do neba, ja sam i sad sebi govorio: „Gledaj, gledaj pažljivo ovo, jer ćeš, ne zna se zašto,
čistinu njiva i polja između kvartova, odakle se vidi pruga Okeana i veliki beli Sidibenašer, manastir marabuta ispred pučine. Dečaci izjavljuju da je taj manastir za ludake, ali da ga Evropljanin ne može posetiti.
Teodosije - ŽITIJA
se, nazivajući ga Božjim čovekom i ugodnikom njegovim, jer molitvama njegovim izbegoše od vodopokrivena groba, morske pučine, i govorahu da su u Bogu dobili život njega radi.
Nego moli se njemu za tvoj život, dok smo u tuđim stranama do poznate zemlje, ili dok nas, oče, ne izvedeš iz ove pučine do vernih naroda.
Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
Sve živo, što zelje jede, od njega se hrani i ništa se ne poznava, koliko da iz morske pučine zacrpneš čašu. Sad počne Paralaž Laži: — A jesi li ti čuo za oni kazan, što ga mi seljani gradimo?
Ćopić, Branko - Čarobna šuma
Zašto je tužan samotni deka? Kome se nada, koga li čeka, ko li to ima s pučine doć`? Nikoga nema da mu se vrati, a starac čeka, prolaze sati, niže se lanac dug; nada se mačku, slavnome lovcu,
Ilić, Vojislav J. - DEČJA ZBIRKA PESAMA
U PROLEĆE Premaleće kad zasija, Zazeleni tavna gora, Kad s pučine sinjeg mora Blagi vetrić zaćarlija: U te dane moja duša, Kao rosom umivena, Spokojnije pesme sluša Bolno slatkih
Ranković, Svetolik P. - SEOSKA UČITELJICA
Preleti po neki srebrnast oblačak, pronese se tiho, nečujno, preko nedogledne pučine i rasturi se tako u visini, pa opet nad badžom zatreperi čisto nebo, obasjano blagim zracima.
Danojlić, Milovan - KAKO SPAVAJU TRAMVAJI I DRUGE PESME
Bar da su u pitanju pare velike: Pedeset dinara! Al pre neg sa pučine Krenu dolari iz Amerike Traži se i od domaćih da učine Što mogu: da pokažu spremnost na žrtvu, I na noge podignu
Pandurović, Sima - PESME
Ali nas je strah od jezive dubine Pučine te, po kojoj sudbe brod Plovi nam setno ne znajući kud; Vizije sveta gromadan je svod, Vidici nam se k’o aveti
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
2 Ustuma se, bjež otolen, zla natruno: u visinske visine, u dubinske dubine, u morske pučine, đe kokot ne poje, đe krava ne riče, đe vo ne buče, đe se bog ne moli, đe se djeca ne krste. (Triput).
Olujić, Grozdana - NEBESKA REKA I DRUGE BAJKE
Svu noć ga je pratio pogledom. Činilo mu se da bi u nežnoj struji mesečine mogao poletiti visoko iznad pučine, ali čim bi Mesec zašao za oblake, on bi bespomoćno padao u gnezdo. Mesec je svake noći eve više rastao.
Popović, Bogdan - ANTOLOGIJA NOVIJE SRPSKE LIRIKE
- Istina je tu. Al' šta me goni, te se umom krećem Međ' sjajne zvezde, u pučine dno? Kakve me tamo očekuju tajne? Ima li kraja tumaranje to?
Petrović, Petar Njegoš - LUČA MIKROKOZMA
U njedrima gadna okeana hiljadu se nadimlju volkanah, izrigaju s muklijem ječanjem nad povrhnost duboke pučine strašne vitle dima i plamena, o tučnom ih svodu razbijaju.
Svi bregovi kipeće pučine brdima su čestim zasijati, no golijem, vida plačevnoga; iz njih biju stravični volkani koji žednu i mračnu utrobu
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Detinjstvo je puno beskraja i besmrtnosti kao uvala zapljusnuta vjetrom sa pučine. Djetinja je duša sva satkana od ljeskanja bivstvovanja i nebivstvovanja, sva natrunjena odblescima vječnoga.
Ničega, do ravne plohe zida pred mojim očima i beskrajne pučine noći preda mnom. Hrana je mome uhu disanje tišine, hrana je mome oku nijema bjelina zida, hrana je mome srcu samoća.
Petković, Vladislav Dis - PESME
I gle! svi grobovi ispratiše žive! Njina mrtva usta još su mogla reći: “Mi čekamo cara kraj pučine sive, Da bi mogli mirno tada u grob leći.” 17. SEPTEMBAR 1912.
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Slobodno pogleda na živo more i htjede da preko njegove pučine prodre u nedogled. Znala je iz čuvenja da se ono prostire u neizmjernu daljinu i da ga oko ne može zahvatiti.
Misao dviju žena bježi još dalje od nepregledne pučine, a raširene zenice, u kojima se odbljeskuje svjetlost i prostor, kao da u se kupe proživljelu mladost i nose je daleko u
Oboje u sebi nose klicu iz rodnoga kraja, podžeženu u putu svjetlošću sunca i svježinom morske pučine. I htjelo bi jedno drugome da nešto ljubazno reče, no nemaju riječi da izraze svoje osjećaje.
joj se srede: sve joj i nehotice bježe na školj, i pred očima čisto joj sijeva ona bistra i jaka svjetlost nepregledne pučine. Sada joj je nesumnjivo žao što se našla ovdje, što će do časa biti sve svršeno!...
danas sitno i smiješno, čisto odvratno prama čistoći osjećaja koji joj toliko puta izbiše u samoći, ispred prostrane pučine po kojoj lagano plovi barka i nosi u nepoznati kraj onoga mornara što ga je ona juče, žedna, do sita vodom napojila...
je još zanjihanu: oko rata joj buči more, no nema one prvašnje sile, a mjesečeva svijetla zelenkasta pruga iz otvorene pučine igra na valovima i dopire sve do na žalo. —Počekajmo još! — veli stari ribar.
Već je mjesec podaleko odskočio i vedrina osvojila; svijetle, zelenkaste mjesečeve pruge nestalo je s pučine, — sad se njegova svjetlost obilato unedogled razlijeva.
crkvice, uzidane u golu kamenu, što je zakriljuje samac bor i, jednako nad njom žamori svoju pjesmu, kao blagi odjek pučine, čeljad se po običaju krsti, ali ja ne dižem ruke; čemu?
I pogled bježi na sure visove i guste, mrke dubrave, pa tako svesrdno zanesen i ne osjetih da se s pučine postepence gubi, jaka, trepereća sunčeva svjetlost i da se s istočne strane gomilaju oblaci. — Nevera će!
I dok joj se majka Stana i zaručnik Marko odmaraju, ona ne diže očiju sa obasjane pučine, i besvesno kupi u se svetlost, i zelenilo, i šarenilo boja novoga sveta, i nagli utisci čisto se odbleskuju kao da je
Jovanović, Jovan Zmaj - DRUGA PEVANIJA
I O RIBICI (Od Puškina) — SLOBODNO PREVEDENO — Živeo je ribar stari s ženom staricom Ukraj onog širnog mora, sinje pučine. malenoj krovinjari živeli su tu Trides’t punih godinica i još na to tri, Hranili se ribolovom po sirotinjski.
Petrović, Rastko - AFRIKA
Svi su se oni stapali sve više u opšte biserno i ugušeno plavilo ovdašnjih ptica, neba i dalje pučine. Čitava gama sve treperavijeg, sve golubijeg plavila, sve bleđeg, nizala se na ovom arhipelagu, čija su se ostrva
Kao nekad u Napulju, na Kapriju, kad sam ručao u Kafe Panjoti, iznad pučine koju je plavilo uzdizalo do neba, ja sam i sad sebi govorio: „Gledaj, gledaj pažljivo ovo, jer ćeš, ne zna se zašto,
čistinu njiva i polja između kvartova, odakle se vidi pruga Okeana i veliki beli Sidibenašer, manastir marabuta ispred pučine. Dečaci izjavljuju da je taj manastir za ludake, ali da ga Evropljanin ne može posetiti.
Jakšić, Đura - JELISAVETA
JELISAVETA: (čita): „I kunem ti se mojim prorokom Da hoću krvlju tvoga naroda, Pučine morske penu bojiti...“ Gle bezbožnika! Krvnika! Turčina! Kuda ga vodi smelost svirepa? „Krvlju bojiti?...
Kuda nam decu misliš šiljati? Zad nas još nije dosta propalo Po visovima ovim kamenim, Već i aveti sinje pučine Zar našom krvlju misliš pojiti?
duždu obećô?... KNEZ ĐURĐE: Obećanje ću ispunit. JELISAVETA: Al’ kad?... KNEZ ĐURĐE: „Kad?...“ Tako i brodar mučne pučine, Uprvši pogled, pun očajanja, U bezgraničje gleda žalosno; I zalud pita burne valove: Kojeg će dana zemlju ugledat?
“ JELISAVETA: Ti budi stena! Nek’ se o tvoje grudi razdrobe Pučine mukle besni valovi, Robova tvojih divlji sinovi. KNEZ ĐURĐE: I tvrda bi se stena razbila.
I ti, gospođo! — Ako se mirno može slušati Orkana besnog hučna pripovest Što iz dubine mutne pučine Smrtonosnijem glasom urlajuć Brodaru bednom nosi ušima: „...Bogu se moli!... Smrt!... Ide smrt...
Dok se na moru bura ne diže, Rasturajući besne valove Goleme snage voljom divijom Po gnevnom čelu mutne pučine — Preteći nebu rastrzala je Oblaka crnih trudne utrobe, Otkuda posle, grozno ričući S plamenom živim i s
JELISAVETA: Nikad! O, kneže, kneže, nikada! Jer u toj krvi besne pučine Potonje snage rikom samrtnom Utonu, Đurđe, naša galija — Žalosni dvori sina Ivova...
Ćipiko, Ivo - Pauci
Na dogledu mora zastade. Sunce bijaše podosta otskočilo, a s pučine ćarlijaše vjetrić. I nu... du'nu jače, i onda donese odozdo ljupki, lagodni šum borovika, a sunce polako zaklanjaše se
— Onda ću umriti! — odgovori ravnodušno starac. Uto iznebuha do njih dokotura se val—samac. Kao da se odvojio od pučine; razlije se oko čamca; ser do njihovih nogu, a vraćajući se kotrlja za sobom pijesak i izgubi se u moru.
I nova, življa svjetlost sa lakim povjetarcem dolazi od onamo, preko pomodrele pučine, smježura je i lako zaljulja brodićima u luci. — Sviće! — pomisli Ivo.
Ilić, Vojislav J. - PESME
Al' šta me goni, te se umom krećem Međ sjajne zvezde, u pučine dno? Kakve me tamo očekuju tajne? Ima li kraja tumaranje to?
On hvalu Proroku šalje za srećan svršetak dana, I ređa, sklopivši oči, stihove iz Korana A s plave pučine, eno, gde sunce umorno spava, Dvorogi mesec se diže i more ozarava. 1889. NOĆNI GLASOVI 1.
1889. U PROLEĆE Premaleće kad zasija, Zazeleni tavna gora, Kad s pučine sinjeg mora Blagi vetrić zaćarlija: U te dane moja duša, Kao rosom umivena, Spokojnije pesme sluša Bolno slatkih
Milanković, Milutin - KROZ VASIONU I VEKOVE
Približavajući mu se sa lađom, sa pučine, sagledaćete jednu basnoslovnu varoš koja kao iz sna gleda na debelo more. Visoki gradski zidovi, sagrađeni iz bela
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 2
Dan je sparan, a sunce kao da pali. Onaj dosadni odblesak sunčev odvraća nam od pogleda čitavu jednu stranu pučine. Hladovita mesta su posednuta, a u kabinama je zapara.
Olujić, Grozdana - SEDEFNA RUŽA I DRUGE BAJKE
U lišću smokve ni daška vetra nije bilo, a more je bleštalo kao razlivena kap ulja. Samo je od pučine ka obali vijugao srebrni trag.
Stefanović Venclović, Gavril - CRNI BIVO U SRCU
pak množi se i pribiva, a ovo othodi: sviden posao potočnjem prelazu i tekućim vodami u morske duboke razlivajući se pučine! S velikom hukom pašte se tamo, a onde im znanja ni traga prednja nestaje!
ponešto, a ne to mahom se objedanput taki otpuštati s kraja sa zavoženjem u duboke besedljive široke duljine kao u morske pučine. Jerno preko širina nedobro je voziti se s umorni od nešta prvom vozari. Iznemažu im ruke.
A ne svodim te u morske pučine bojeći ti se zagušenja i udave, drkćući ti od zime u vodi. Nego na tihu evo mestu daje ti se večna hrana, a ne mesečna!
i prohodljivi život starajući se, ka u velike strahovite morske bedne halovite zlopatljive preko izma duboke i široke pučine. Tolika je širina ovosvetskome našemu preslanu, nekojim i šećernu moru, — koliko je vremenom dužina svemu našem životu!
Drugi so tom trgovinom neka da birtluje, po široku i duboku moru plavi se, te daleke pučine prebrođuje hodeći i svakad se snosi, preteriva s vetrovi, gnjuran s golemi talasi da veće stiče.
Hukne u kraj, lak se zapenuši i vraća se u svoje pučine natrag; zadržava ga pesak te zabranjuje u polja se razlivati. A i što li je slabije od peska?