Radičević, Branko - PESME
se popeli hajduci, Svak zapao po za jedan kamen, Dohvataju one tanke puške, Još poneki svojoj progovara: „Zbogom, puško, zbogom, vjerna drugo, Jošte malo pa ko zna čija si, No ma kako, podrž' sada jošte, Na rastanku vjerom ne prevrni,
Ciknu hajduk kâno ljuta guja: „Jao puško, ostala mi pusta! Uvijek mi dosad vjera bješe, Pa zaš sada nevjeru učini.“ Te je uze i opet potpraši, A zagleda
“ Svak sad vata tanka dževerdara, Pa se 'vako s njime razgovara: „Oj služi me, moja puško duga, Posluži me kano verna druga!“ Jedan veli: „... puško, kô dojako“ Drugi veli: „...
“ Jedan veli: „... puško, kô dojako“ Drugi veli: „... kano babu moga“, Treći opet ne zbori nikako, Gleda pušku, gleda mača svoga,
Izdaj, puško, maču, salomi se, — Ti, desnico, samo ne daj mi se! Dok je tebe, biće i pušaka I oruža svetla svakojak!
Prestriže mu dževerdana duga Po remiku, kano trsku kaku, Zadrkta se srce u junaku: „Oj konjicu, vazdanja srećice, Ao puško, draža od desnice, Da ljuto mi na srdašce zavi!