Ćosić, Dobrica - KORENI
Kad zaplače. I njega i majku pokvarenu. Jedva ustaje, izlazi napolje, kuda će? Mora iz ovoga raskopanoga groba. — Mijate, sedlaj mi kobilu! — Srećan ti unuk! — trči k njemu, hoće da mu poljubi ruku. — Sedlaj mi kobilu!