Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
Čagalj, Šunda, Kljako, Rdalo, Rkalina, Rora i svi ostali izdanci svetoga korijena ne zaviđahu Kušmelju toliko ni jedeno jelo, ni putovani put, ni
Domalo otvoriše se vrata i uđe gomila Jerkovića. Prvi uđoše Čagljina i Šunda. Za njima Kljako i Rdalo sa dvojicom svojih momaka. Pa onda pet Krkotića: Rkalina i Rora sa svoja tri sina.
A da šta lajemo kad nas oni ne čuju? — dodade Kljako. Hoćahu odista Rdalo, Rora i Čagljina svaki po nješto još reći, da se fratar ne bijaše zagovorio sa sejizom, te ih ne slušaše. — Tako!
Osinjača je nješto šaptala s mužem, pak napuni drugi bardak, kojijem se obrediše Rdalo, Kljako i Rora. Pa onda treći, kojim završiše momčad Krkote i Zubaci. Stipan pripali cigaretu fratru pa se poizmače.
— veli Kljako. — Taa-ko!... — A njemu, šta će biti od riči? Zašto se jidi, ako mu je duša mirna? — veli Rdalo. — Taa-ko!... — A najglavnije je da drži ruke pri sebi i jezik za zube, on i Osinjača, jer...
— Zlo je i da pođe! — reče Rora. — Dokle ga poznaš, može učiniti što se već neće moći ispraviti! — veli Rdalo. — Ma sve su to prazne riči, i ja ne znam šta oćete najposli?
Neće ti dugo! Rorina brblja kao uvik, i pije kad ima, kad vištičina Controna zaradi ličeći dicu kojoj je pritrunila. Rdalo se zavadija sa vra-Zakarijom, zbog Ane... Kljako je bija u pržunu dva miseca, zbog jednog bravčeta.
— veli Kušmelj. — Ive moj! — viknu Krivica, odjevena kao nevjesta. — Valjen Isus, dijače! — nazivaju Čagljina, Rdalo, Rora, Kljako, Controna, Žlandra... — Jevo puno naši!
Brne se dugo i toplo molio, pa izađe istijem načinom, samo što još pristaše Kušmelj i Rdalo da ga drže s leđa. Tetka uđe sam sa Pjevalicom i s Brnom.