Lazarević, Laza K. - PRIPOVETKE
A dok ona odraste, neće se pisma tako rijetko pisati kao sada, nego će svaki čovjek morati pisati pisma. A, poslije, u školi se uči: zemljopis, sveštena istorija,
Matavulj, Simo - USKOK
Tu je prednjačio Joko Dragov... Krcun objasni Janku: — To je, znaš, bio stariji sin knežev, soko kakav se rijetko rađa! — Soko, bogme! — nastavi Stevo.
Često je to trajalo cijelo jutro, ili cio dan. Nije rijetko bivalo da vladika upućuje pisma preko granice na tursku stranu: skadarskom veziru, travnjanskom, prizrenskom vladici,
Dvije, najviše tri nedjelje, pa će i ustati. Kneževo se lice razvedri, i reče: — Valaj, Jošo, rijetko me kad ko obradovao, kao ti sad, još u ovakoj žalosti!
vide kao crne pjege, pase silna stoka, kreće se svijet, razliježe se pucnjava, svirka, udaranje sjekira, pjevanje, a ne rijetko i naricanje.
Skerlić, Jovan - ISTORIJA NOVE SRPSKE KNJIŽEVNOSTI
Precizirajući Karadžićevu ideju, Đuro Daničić pisao je 1847: »No u današnja vremena rijetko može ko postati književnik, a da ne izgubi mnogo od svoje narodnosti, osobito u nas Srba, — pa i s ovu i s onu stranu
Milićević, Vuk - Bespuće
hučući kako će mu „ajduci“ potamaniti i isjeći šumu za svih trideset i nekoliko godina kako je on čuva i kako se u nju rijetko sjekira zabada; uši ga vječno varahu da čuje udaranje sjekira u daljini, a nos mu osjećaše miris paljevine i rastopljene
se uz njezino krilo, i naslanjala glavu na njezine grudi, znajući da ovi časovi koje je dijete volilo, dolaze tako rijetko; da će proći mjeseci da ona radi mirno u svom ćošku svoj školski zadatak, da škripi pero i da se čuje kako ona svaki
Selo se smirilo i rijetko ko se pomaljaše iz kuća, pokriven crnim aljincem po glavi ili zaštićen kakvim starinskim, crvenim kišobranom koji je
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
), otkotrljao sam se u svijet kao prezreo orah-koštunjavac (onaj kome se rijetko obraduje ikoji nalazač), a i danas preda mnom, kad se najmanje nadam, zaleprša ponešto iz ostavljene riznice utišana
onda ti se, rode moj, tu negdje u okolini obavezno vrzma onaj naš tužni bezimeni seljačak, vječito goljušan i rijetko sit.
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Takovo što rijetko se možda u svijetu događalo. Njihov učitelj znao je e će mu ih brzo iz ruku istrgnuti, s toga ne gubljaše ni časka
Takoga proljeća nije se pamtilo u ovijem krajevima, gdje rijetko i biva proljeća. S dana na dan nebo se to bolje čistilo, sunce je jače prigrijavalo, a zemlja se zaodjevala zelenju.
A vjeruj mi i sebe, jer je to djevojka, kakijeh je rijetko.“ Adolf se jedva razabrao od prvoga čuđenja. „Moj dragi prijatelju, sve je to čudno... Čini mi se da snijevam...
Jedino što je mogao postići to bi, da će ostati do Petrova dne. Do toga dana rijetko je ko viđao Janka. Noću je dolazio, te založio što bi mu ostavili, a zorom ga nestani.
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
hladno; ova i ona kuća samo što nisu moje, a ostale sve su tuđe; iz njegove ruke i šećer je sladak, možeš mi vjerovati: rijetko istinu govorim, a još rjeđe lažem, itd.
Lasno je tebe, al’ je teško poštenom čoveku. Mogao si za te pare i novo kupiti! Možeš mi vjerovati: rijetko istinu govorim, a još rjeđe lažem. Na čunu katana. — (Kad se za koga hoće da kaže da je rđav vojnik).
ima guja s dragim kamenom na glavi, ili još bog zna kakovo drugo blago pored nje (tako pripovijedaju: jer se mela rijetko nalazi na lijesci). STIDAK Ova biljka ima bijel cvijet, u srijedi malo crven.
— Bog mu dao i pomogao! Rijetko ga tur'o, često mu nicalo! U trsu mu trsato, u klasu mu klasato; eve mu klas od zemlje otežao od roda zemaljskoga i
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
Nije rijetko bivalo da on, kroza zimnju kišu, kroz proljetnju maglu, ugleda u daljini kao njeki mali kameni kip, a on je znao da su očice
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
U te sobe mi djeca rijetko smo ulazili; a kad bismo ušli, govorili smo šapatom i stupali na prstima. Odmah iza kuće počinjala se penjati krševita
Salon, s vječito spuštenim žaluzijama i s naslonjačima pod navlakom, rijetko se otvarao. To je bivalo samo u naročito svečanim prigodama, kad se slavio djedov načelnički jubilej, o velikim
A on bi se samo odvrnuo od nas i odgegao razjađen uz brijeg, rešetajući glavom. Što je dosta rijetko kod djece, znao je i šutjeti. Katkad i po čitave dane. I njegove šutnje bile su možda značajnije od njegovih riječi.
No i ti veoma rijetko i izuzetno nailaze. Strelica nas orijentira u pravcu naših slijepih, nama samima još nejasnih stremljenja.
Prošao bi katkad (ali rijetko) i ulicama u središtu grada, kao onda kad smo ga sreli, pred rasvijetljenim pretprazničkim izlozima (to mu je bilo
tegobnost putovanja činili su da je udaljenost izgledala nesravnjivo veća, pa su stoga odlasci „u vinograde” poduzimani rijetko, s dugim premišljanjem, i ne bez nekog stvarnijeg razloga.
Ali u praksi to rijetko biva, jer (kako nas iskustvo uči) obično prije toga propadne država. Bedem takvih trbuha, a da mirni građanin i ne
Osim toga, to se dešava tako rijetko! Na to se ne smije računati; to je nešto sasvim izvanredno, kao nesreća u željezničkom saobraćaju.
Jer život, ma koliko nam se katkad činilo da teče stihijski valjajući događaje bez reda i suvislosti, rijetko kad počinja stilske pogreške.
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Naloži vatru, posprema po kući, a osjeća se svakoga časa slobodnijom. Kada rastvori prozore i uvidi da je vedro kao rijetko kada, obuze je želja da iziđe; postupno sve više osjeća u sebi vreo život, a pred oči dolazi joj Spasoje, i gleda ga
Tamo, ujedno sa stokom, i stanovaše. Slalo mu se jelo za više dana, a rijetko, ponajviše nedjeljom i blagdanom, silazio je u grad. Malo po malo svikne mu se, i nije onako ispod sebe ubojito gledao.
Bog zna kud su! A drugi, što ih zamijeniše, nijesu za nju, — premladi su. Sad rijetko kada, s jezivim strahovanjem, sastane se pogdjekad s kojim ribarem ili mornarem, razgovara s njima, ali se ne pušta u
I, zališljen, nadoda: — Ovo je prva što će me sama naći... — Biće jur godina da ti je majka umrla, a odonda te rijetko viđevam... — Sam sam... a opet došao bih, blizu smo. No nekako tebi nije milo... . —Za poslom sam.....
Prolaze između surih seoskih kuća, kroz tijesne, zasjenute ulice, — a pred kućama blatno je, — rijetko kada na tlehu sunce se pokaže.
Jakšić, Đura - JELISAVETA
Bog da mu dušu prosti, a bio sam mu mnogo u volju; rijetko da prođe dan, a da se sa mnom ne nasmije... Jedanput baš u boju.... JELISAVETA: Dost’! Kazuj što si došao?
Kočić, Petar - IZABRANA DELA
— govorio je Relja ponosito. Silno je mrzio čaršilije i rijetko je silazio u čaršiju. Tri puta u godini: kad bi smirivao miriju, kad bi tovario piće za krsnog imena i kad bi sa
Najviše je čamio u kući i oko kuće, i vrlo je rijetko izlazio među svijet, koji gledaše u nj kao u neko čudo i strašilo.
Mijo bi samo slegn'o ramenije', pa bi se uputio svojoj dolinici. Kad se preselio, rijetko je izlazio među ljude. Uvijek je bio nešto zamišljen i tužan. Često su ga zaticali ljudi, a on sio više ognjišta, pa plače.
Ćipiko, Ivo - Pauci
— javi se žena. Dobre li sam sreće, žedna sam! Rade se okrete i začudi. Dosada nigda je još nije viđao u planini, a rijetko je viđa i u selu, otkada je odbjegla i za drugog se udala.
— javi se jedan vremešan čovjek. — Nađe se svega kod ljudi: i dobra i zla! Pa bilo je i dosada, ako i rijetko, toga kod nas... A Vojkan, udovčina, nakresan, pa... bi što mu drago! ..... Udovčina, sreće mi! Ha, ha!
Ali što ga ima s njime? Maša rijetko kada mu i treba”. Pogdjekad, istina, ponese ga um za njom, zanese se; ali, ako mu nije na dohvatu, prođe mu...
Piera poznavaše još iz djetinjstva i poslije sa sveučilišta. Doduše, rijetko su se u gradu viđali no bijahu domoroci, pa su se dobro pazili.
Zaželi se i seoskih djevojaka s kojima se u selu razgovarao i šalio, a sada ih rijetko viđa, i kad ih u varoši pogdjekad sretne, uklanjaju mu se s puta.
Ali djevojka nije dolazila redovito, no rijetko kada, i to je Ivu često do suza dovodilo; bojao se da joj se nije u čemu zamjerio.
— Pustite, neće vas objespti! — odgovori Ivo, radi učitelja čisto ozlovoljen. * Pod zimu, za kišljivih dana, Ivo je rijetko odlazio u selo.
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
— Pa dabome da nema. A kad je u tebi nešto i bilo glupa zelena boco! — gunđa starac i kroz rijetko hrašće zuri u okolna brda. Da mu je bar pri ruci neki dječak pa da ga pojuri štapom za neku preklanjsku krivicu.
— Samo da još nije onoga tamo — uzdahnu Jovanče pokazujući rukom na brijeg iza koga se čulo rijetko puškaranje. Započe pipavo i opasno prelaženje od pećinskog izlaza prema onoj šumovitoj kosi.