Radičević, Branko - PESME
goru previsoku, Ja kako se kraj reke povila, Kako kleta pod nebo s' uzvila, Kamen pusti kamen je nagnao, Za oblake rujne se vatao, Kô da oće na ljubavna nedra Da nebesa zemlja svuče vedra, A nebo se divno zaplamtilo Pa krasote svoje
Al' još diše, još mu sevka oko, Još pogleda tamo na visoko, Gleda dugu i te munje lake, Sunce, zvezdu i rujne oblake S kima bio, s kima živovao, Živovao, divno drugovao.
Stanković, Borisav - IZ STAROG JEVANĐELJA I STARI DANI
— uzviknuh i skočih. — Lud sam! Budala! Što patim, mučim i satirem sebe?!... — I stvarah te, grljah, celivah tvoje rujne usne i opijah se od mirisa tvoje kose. I brzo natukoh šešir, ogrnuh kaput i iziđoh iz kuće.
Bojim se da moja senka ne padne na tebe i zanoseći se, saginjem se i pu štam na tvoje vlažne, vrele, rujne i poluotvorene usne tih, lak, neosetan poljubac...
Popović, Jovan Sterija - IZABRANE KOMEDIJE
STANIJA: I taj se usreći, kad uze boginjavu. LjUBA: Pri rasvitku rujne zore Kad kao angel počiva, Predstavi joj lice moje Obajanjem nježnog sna.
Tešić, Milosav - U TESNOM SKLOPU
Niz Drinu se dunje žute. Tri-jelena-tri-košute. GRK Jetkim jutrom, u cezuri, s rujne trešnje prut drhturi. Sa bregova preko Save ljubičice tek zaplave. Slepi Filip, u neonu, izoštruje kost čeonu.
Crnjanski, Miloš - Lirika Itake
Ja bih mačem počast šinuo i tiho reko: Jer sam muško. Jedne lepe jesenje zore rujne, da me na izdanku nađe, pod kikotom truba.
kojom bi me pre šest stotina godina, jer hulim na Boga i jer hodim kao veštac, spalili – ja pružam ruke, i vidim ih rujne, prosijane, tako da krv u njima, ružičasta kao razblaženo vino, seća isto na bilje, kako drhti bez želja i bola.
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Mjesec došetao do pola neba pa zastade, jer ugleda danicu na istoku. Za danicom pružaše se rujne trake zorine. Tada mjesec naže putem svojim. U manastiru kokoti zalepećaše krilima, pa oglasiše prozoricu.
Ajde sad u kuću, evo prozorica već!“ Stana pogleda na istok, gdje se počimahu pomaljati rujne zrake zorine. Mjesec je još malo škiljio iza brda, kao da vidi kako će se dvoje mladijeh rastati. „Zašto?...
Popović, Bogdan - ANTOLOGIJA NOVIJE SRPSKE LIRIKE
A. Šantić LVII CIGANČE Bezbrižno i milo dete! podigni vitice svoje! Kako si čupava strašno! Ah, tvoje usnice rujne, I strasno, vatreno oko, i grudi sveže i bujne Vesele oko moje. Dodaj mi zlatni pehar!
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
” I možda sam joj, zbog tog tuša, nesvijesno želio što skoriju smrt. Svakako, neku idiličnu, raznježenu smrt, s mnogo rujne zvonjave zvona, s mnogo cvijeća i vijenaca, i sažalnih brzojava, i služinskog bugarenja, i s pogrebom kakav se u mjestu
Jovanović, Jovan Zmaj - DRUGA PEVANIJA
čelo — čisto heruvimstvo, Mesečina povrh sveta hrama, Svilna kosa, i senka joj zlatna, A dȁ bolan od čega je sama? Rujne usne molitvenski trépe, Njene ruke — dva skrštena krina; Krila nema, ali i bez krila Sletela je iz rajskih visina.
Ilić, Vojislav J. - PESME
1888. CIGANČE Bezbrižno i milo dete, podigni vitice svoje... Kako si čupava strašno! Ah, tvoje usnice rujne I strasno, vatreno oko, i grudi sveže i bujne, Vesele oko moje. Dodaj mi zlatni pehar.
Sin mračnih rudničkih gora iskreni pozdrav vam šalje: Nebo nek čuva vas! Ja volim kućice bele sa trskom pokrivene, I rujne večeri vaše, kad s roglja pesma vri, Kad mesec spokojno plovi i blista iznad mene, I sve u sanku spi.
U moru kandila sjajnih blista se sveštena reka... Sa lađa, s obala, s kula iz bliza i daleka Šareni fenjeri svetle i rujne mašale s njima, A sa žrtvenih mesta dižu se stubovi dima.
Šantić, Aleksa - PESME
Pa da se udaljim od takoga cveta, To najveća glupost beše ovog sveta. 30 Oči su joj ljubičice rane, Lice rujne ruže neuzbrane, Ruke male do dve bele lale; Još sve cveta moje čedo belo, Samo svelo srce joj je celo.