Skerlić, Jovan - ISTORIJA NOVE SRPSKE KNJIŽEVNOSTI
Sve to ugušeno je pojavom ruskoslovenskog jezika u srpskoj crkvi, školi i književnosti. Glavni uzroci za to bili su verske prirode.
To preovlađivanje ruskoslovenskog jezika ide brzo, za petnaest godina. Od 1725. do 1740. to je svršena stvar i ruskoslovenski jezik otada postaje jezik
su »slavjanstvovali«, to jest što su se trudili da govore književnim ruskoslovenskim jezikom, ili bar mešavinom između ruskoslovenskog i narodnog. U početku XIX veka bilo je većih srpskih mesta u kojima su i građani, pa i same žene, »slavjanstvovali«.
narodnim govorom srpskim, i otuda kod njega veliki broj nenarodnih reči i rečeničnih obrta, i to naročito iz ruskoslovenskog i slovenskog jezika, upravo iz ruskog jezika XVIII veka, u koji je, posle Petra Velikog, ušlo mnogo stranih i skovanih
privoditi«, i pisao je u osnovu narodnim jezikom, ali stručni književni i apstraktni izrazi bili su pozajmljeni iz ruskoslovenskog. Gramatike narodnog jezika nije bilo, i on pravi česte gramatičke greške.
Ali on je u stvari pisao mešavinom srpskog i ruskoslovenskog jezika, natežući sa filozofskom terminologijom. Nesređen u svojim idejama, on je bio nesređen i u pisanju.
Uzet je za književni jezik narodni jezik, ali sa znatnim pozajmicama iz starog, ruskoslovenskog jezika, naročito u apstraktnoj terminologiji, i jezik se stao razvijati mnogim neologizmima, koji se bez prestanka
su oni, najmnogobrojniji, koji ne pišu ni slovenski ni srpski no »srednjim slogom«, proizvoljnom mešavinom između ruskoslovenskog i srpskog, mešovitim rečnikom, zbrkanom gramatikom, udešavajući jezik svaki po svom »vkusu«, dodajući srpskim korenima