Sekulić, Isidora - Kronika palanačkog groblja
Ali za sve to kronika metnu samo kratak znak, i ne prevrnu list. Prođoše još nekoliko godina. Branko je u svom mlađem sestriću našao jedva jednom istoričara, putovao s njim u Atinu, pa druge godine u Rim, ali i to je kronika zabeležila samo
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
da li je slobodno da učini ovo ili ono — u gradaciji koja izvrsno ilustruje porast careve naklonosti prema nepoznatom sestriću — Dušanovi odgovori: Jest slobodno, mlađano Bugarče! Jest slobodno, moje drago d'jete!
Kad se hladnog napojiše vina, te im vince ogrijalo lice, onda reče od Sibinja Janko: „Moj sestriću, Banović-Sekula, otkako si junak postanuo, jesi li se ikad prepanuo?
drugu knjigu Ivan opravio pokraj mora lomnoj Gori Crnoj na sestrića Jovan-kapetana: „Bre, sestriću, Jovan-kaletane, viđi knjigu, časa ne počasi, pozivlje te ujak u svatove, da si đever uz tanku Latinku, ti, sestriću,
sestriću, Jovan-kaletane, viđi knjigu, časa ne počasi, pozivlje te ujak u svatove, da si đever uz tanku Latinku, ti, sestriću, Jovan-kapetane; No mi nemoj inokosan poći, kupi svate lomnu Goru Crnu, Goru Crnu i Bjelopavliće, neka bide barem pet
Kad sakupiš kićene svatove, ti, sestriću, da si pod Žabljaka, pod Žabljaka u polje široko“. Treću Ivan sitnu knjigu piše lomnu Kuču i Bratonožiću na vojvodu
Što s’, sestriću, jutros uranio? Što s’ u polju čador ostavio, i u polju kićene svatove? Što li si se, sine, namrdio? U obraz si sjetno,
to čuo Crnojević Ivo, planu Ivo kako oganj živi, te on kara sestrića Jovana, njega kara i ljuto ga kune: „Zao sanak, sestriću Jovane! Bog godio i bog dogodio, na tebe se taki sanak zbio!
Kad ga viđe, rašta opoviđe, opoviđe jutros na podranku, kad svatovi misle da polaze? Moj sestriću, Jovan-kapetane, san je laža, a bog je istina; ružno si se glavom naslonio, a mučno si nešto pomislio.
Znaš, sestriću, ne znali te ljudi! Dosta mi je i muke i ruge: nasmija se sva gospoda naša, a šapatom zbori sirotinja, đe mi sjedi snaha
Znaš, sestriću, ne znali te ljudi! da ću tamo junak poginuti, neću moju snahu ostaviti, ni veselje jutros rasturiti. No kako si mene
Pa zakaži, moj mili sestriću, nek čauši u to polje viknu, neka krenu iz polja svatove, evo ćemo preko mora sinja“. Posluša ga Jovan kapetane, te
“ Viđe Ivan, pa suze prosiplje, iz krvi ga malo ispravio: „Moj sestriću, Jovan-kapetane, jesu l̓ tvoje rane za vidanje, da te nosim u nesrećan Žabljak, da ti tražim od mora ećime?