Simović, Ljubomir - PUTUJUĆE POZORIŠTE ŠOPALOVIĆ
Pa đe vi je taj Stefan? BLAGOJE: Koji Stefan? (Sa koferima u obema rukama, i pod miškama, iz Simkine kuće izlazi Vasilije) VASILIJE: Izvinite što ste čekali, kasnimo na predstavu! MILUN: Ne kasnite!
Ćosić, Dobrica - KORENI
A odavde, kad je kuća blizu, dok se uz kavu odmara u ovoj sobi, sve je sladunjavi miris Simkine lanene košulje, koju ona uvek čistu oblači čekajući ga da se vrati s puta. Čvrste, krupne i tople dojke.
A za brest zna da je senka. Pa se sporo priseća svake Simkine reči. S mukom, jer snove nikada ne pamti. Ipak, u svest mu se uriva neočekivano saznanje, stidno, neverovatno.
trza u krst po pomrčini, strah je gomila nad njim, a kroz njega, tišinu i maljavo šuškanje lišća vuče se dug jauk, onaj iz Simkine sobe. Ćorđe mačjim koracima dođe do prozora i prisloni se uza zid.
reče glasno u Vir tišine. Stoji kraj prozora i gleda u žućkastu mrlju svetlosti iz Simkine sobe. Napregnuto sluša tiho hujanje vetra u vrhovima jasenova. Kazna. Njegovom voljom mnogo je dece ostalo bez očeva.
Aćim vide Đorđa: leđima naslonjen na zid, sedi pod prozorom Simkine sobe, jalovo kuče, s glavom navaljenom na kolena. Čuo je, prođe Aćimu, u jednoj suzi razmrska mu se sin, nesrećnik,