Ćopić, Branko - Doživljaji mačka Toše
Jesam li je pojeo, nisam li — ne znam, obraza mi! Sira opet, nestane čim se moja sjenka nad njega nadnese, ali šta sam ja tu kriv. Nek bježi kao što radi miš, pa će se spasti. Zašto mi sam skače u usta?
— E, moj Brašnove, vidi se da nemaš iskustva — odgovori mu Slaninko. — Mačak ide nečujno kao sjenka, a to što lupka u mraku kroz kuću... to će prije biti neki mali, maleni konjić s tvrdim kopitima.
— upita onaj ćoravi miš. U mišjoj skupštini nastade ledena tišina kao da je na nju pala sjenka nekakvoga ogromnog mačka. Niko se nije javljao za taj posao.
Milićević, Vuk - Bespuće
Ona prelažaše kućom kao sjenka, slomljena i klonula, s nogama koje klecaju, s mišlju koja zastaje, s riječi koja se guši.
Gavre ga je dobro zapamtio u tim danima gdje se, kao sjenka nekog crnog oblaka, vuče kroz kuću, podupirući se na debeo drenov štap i zastajući da se odmori, s glavom pognutom i
Vi mene više ne volite. Vi volite ovu u vašoj kući. I htjede da mu skine ruku sa sebe. Jedna mračna sjenka preleti preko lica Gavri Đakoviću; nešto zatitra u njegovoj duši, želja i molba da ne skrnavi jedno novo osjećanje u
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
Prestadoše Đurine i samardžijine šale, splasnu razgovor. Iz lepetave orahove krošnje prosu se šapat i naleže zelenkasta sjenka, daleki predznak sutona i večernjeg pokoja.
Petrović, Petar Njegoš - GORSKI VIJENAC
O hurije, očih plavetnijeh, te mislite sa mnom vjekovati, đê ta sjenka, što je dići može da mi stane pred vašim očima?
Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE
Krmeća surla. 158. Jaje. 159. Konci. 160. Rakija. 161. Zvono na živinčetu. 162. Svijeća. 163. Bunar. 164. Sjenka; jaje. 165. Sjekira. 166. Doboš. SRPSKE NARODNE PRIPOVIJETKE SKUPIO IH I NA SVIJET IZDAO VUK STEF.
Petrović, Petar Njegoš - LUČA MIKROKOZMA
naprega niko sebi predstavit ne može; ali svoje cjelji postić neće, jer vjekovah mati bezbrojnijeh ima lakša nego sjenka krila.
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Poslednje, gotovo vodoravne zrake klizile su pri samom vrhu zidova trijema. Uskoro će sasvim nestati. Sjenka zarđale čelične šipke na sunčanom časovniku silno se izduljila.
Napram konkretnom živom čovjeku diže se na horizontu grdna prijeteća sjenka njegove vlastite apstrakcije, odnekud neizmjerno veća i dragocjenija od njega samog, i prijeti da ga prosto smlavi.
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
I kako se savija tanka trstika, tako se u moru ljuljuška njegova izlomljena sjenka. On gleda u nju svojim modrim, desnim okom, i na nju se, i nehotice, blago podsmjehuje.
Ćipiko, Ivo - Pauci
Osjećaše živo slobodu, sjaj i istinski dašak života, — a pred njime, kao sjenka, kao nekakova slutnja stajaše mrka nagrđena „Mrsina” prilika s izrazom nepomičnosti i nehajstva.
Kako se starac miče , tako njegova duga sjenka obavita sunčevim zracima, sjaji se i, lomeći se, lako leluja u živome moru, i rekao bi ona sjenka nema ništa
, tako njegova duga sjenka obavita sunčevim zracima, sjaji se i, lomeći se, lako leluja u živome moru, i rekao bi ona sjenka nema ništa zajedničkoga sa starčevim teškim životom. Mrse povuče „naprazno”, i zamota tunju oko trstike. — Kupićete?
glasovi punoga dana; osluškuje i gleda u sjenke oblaka što se, gonjene od vjetra, poljem naganjaju; a jedna golema sjenka, dalje, usred polja, zastrla je zemlju i ne miče se. Zanese se u snatrenju, pa tek kao u snu osjeća zašto je došao.
Šantić, Aleksa - PESME
U pustoj sobi sam, kô sjenka bona, U sebi slušam zvuk pogrebnih zvona I stiskam srce jadno i kukavno. Večeri sveta, dođi! Tiho, tiše!
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
— Ja sam nešto drugo smislio. Zaklećemo se na grobu hajduka Jovančeta. Svi se dječaci naprečac uozbiljiše. Sjenka davnog hajduka prominu sjenovitim Gajem. Bljesnu njegovo srebrom okovano oružje. Nešto zaškripa duboko u šumi.
Nov je novcat umetak u njoj. Sija kao sunce. Dječaci trkom krenuše kroza šumu. Nad jarugom je još ležala jutarnja sjenka. Jovanče se naježi. — Ko bi znao šta nas čeka danas? — Težak posao, kopanje — odgovori staloženi majstor Mačak.
Tek zadrhti vršak ljeskova žbuna, negdje pukne grana ili nejasna sjenka šmugne iza stabla — možda je to Lunja. A Lunja se pojavi baš u onome trenutku kad već niko na nju ne misli.
— I kako samo ima meku kosicu, kao svila. U sjećanju mu trenutno minu Lunja, ali samo kao laka sjenka, a zlatasta Maričina kosa bila je tu, živa i opipljiva. Pa ko da sad misli na nešto drugo!