Milićević, Vuk - Bespuće
se događa kad ona nije u sobi kao i ono što se dešava dok nje nema kod kuće, i to joj je izazivalo u pameti neprijatna sjećanja iz djetinjstva i staru sjetu.
Ćopić, Branko - Čarobna šuma
Ta sjećanja mogu l' da se kupe, mala moja iz Bosanske Krupe! Sad je kasno, već mi kosa sijedi, gledam Unu, ćuti kao nijema, zal
Petrović, Petar Njegoš - LUČA MIKROKOZMA
pod vlijanjem tajnoga promisla, on se sjeća prve svoje slave, on snijeva presretnje blaženstvo; al' njegovi snovi i sjećanja kriju mu se jako od pogleda, bježe hitro u mračnim vrstama u ljetopis opširni vječnosti; samo što mu tamnijem
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Svaka sitnica, svaka slučajna podudarnost podsjete me na nj. I tad se zavezem u sjećanja bez kraja i konca. Prosto se gušim u njima. Tako valjda već biva u starosti, pod konac.
Ostaci te veze bili su u meni živi, bar kao navika mišljenja, još i onda kad su mnoga druga sjećanja i osjećajne veze iz rane mladosti već davno bile potonule u zaborav, ili pale pod udarom smiješnoga.
I opet se počne odvijati vrpca djetinjih sjećanja. Rana jesen pred berbu, izuzetno kišljiva. „Crvena kuća” na osami, u vinogradima preko brijega što se diže nad našim
Došao sam po sebi, odjednom i neopazice. Onako kao što to biva: za otkup od tiranije sjećanja potreban je jedan momenat spontane nepomisli, blagotvorno mehaničko zatajenje, skromni početak obol onog većeg zaborava.
On onda za sobom povlači dalje i veće obroke, dok napokon naviku sjećanja ne smijeni navika nesjećanja — sve je u tome. No ne varajmo se: to je uvijek neki labilni, nesigurni, privremeni
A takve trice iz detinjstva, eto (i pored moje male učene mehanike sjećanja i zaborava), nikad nisam uspio da zaboravim. U kišna popodneva, dok se muvam po sobi tražeći po kutijicama dugme za
I je li eventualne rijetke i zamagljene odsjeve sjećanja i tad zataškavao i krilovljevski mudro zaključivao riječima: „Kako bilo! Na koncu, svejedno!...
Ali Petar je brzo rastjerao taj oblak. Pronašao je bezbrižniji ton prebacivši se na sjećanja iz ranijeg vremena. — Sjećaš li se galame koja je podignuta oko premještanja učitelja Zmajčića?
Ako ništa drugo, a ono da se propije. Najviše na što zahvalnost može da nas natjera, to je uzdah. Uzdah sjećanja, uzdah žaljenja, uzdah samoprijekora, ali ništa više od toga.
LXII Tad je nastupilo ono razdoblje omamljenog lutanja, bezumne jurnjave iz mjesta u mjesto. Zaputio sam se prema jugu. Sjećanja iz tog doba mutna su mi i nepovezana, Putovao sam na prekide, vicinalnim prugama, slučajnim sredstvima.
Sve je već tako daleko da u dnu sjećanja jedva još tinja. Sve je već tako daleko i mrtvo da više nije ni dobro ni loše. Prelazim dlanom po starim brazgotinama,
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Gleda je bolje, i lijepo mu se čini da je uvela i blijeda u licu. A on ju je, u časovima sjećanja na svoje krše, zamišljao zgodnu i snažnu.