Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 3
Pao sam u neku rupu. Čujem šum, kloparanje, zveckanje, žagor, nešto se slomata levo i desno... „Polako bre, kud ste zapeli? — začuh nečiji glas. — Dale nemate kud... Ovde je rov. Stoj!
Ali kada pade mrak otpoče paljba, te ne mogah da se izvučem. Jedan od mojih jeknu, i slomata se niz kamenje. Skočio je verovatno u besvesnom stanju.
Uklešten sam. Vojnici se pridigli, zverajući, na koju stranu da otvore paljbu. Pored mene slomata se podnarednik. „Gospodine potporučniče, eto Bugara sa reke.
Onda viknu: — Sergije Nikolajevič! Onaj oficir pogleda na našu stranu iznenađen. „Fikus“ se slomata sa gomile kamenja i potrča u susret. — Serjoža, Serjoža! Sergije zaustavi konja.
Stisnutih vilica i sav zgrčen, stajao sam pribijen uza zemlju. Dah mi je stao. Nešto se slomata pokraj mene. Za njime drugi, treći. Raketla sinu. Odonud, iz bugarskih rovova, pripucaše puške.
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 2
Skretosmo u jedan šljivik. Šrapnel nas sustiže, ciknu nad glavom jezivo. Jedan se slomata sa konja. Preskočismo neke ograde. Artiljerija zaošijava sa svih strana. Naletesmo na neke pešake.
Ubiće me. A ona prilika narasta, sliva se sa mrakom noći, i ja u bezumnom strahu udarih konja. Nešto se slomata sa strane puta, kao čovek. Verovatno uplašen od mene.