Sremac, Stevan - POP ĆIRA I POP SPIRA
Drži srce, Ćiro, ako si prijatelj svojoj deci! — He, lako je tebi! Al’ ja sve slutim da će se iskobeljati, znam ja njega!.. E pa zbogom. Pa paz’te na kuću.
Vasić, Dragiša - CRVENE MAGLE
I opet ja ne mogu a da ne slutim: kako je jedino dobro ono što je ona naša velika sestrušina uradila, jer jedino tamo nevidim onog starog crvljivog
Ja ne znam i ja nikad znati neću. Ali slutim, nazirem, osećam jedno što mora biti, osećam užasnu tragediju, najslavnije, po bolovima, generacije koje nestaje i
I noću i danju samo utvare. Ne znam i ne umem jasno da se pitam, ali slutim da postepeno i sigurno gubim osećanje jave. Trenutno, sedeći ovako, sanjam strašne slike i probuđen, evo, stojim stalno
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovome stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini se, pa će zakucati na vrata. Neka, Zijo...
Lalić, Ivan V. - PISMO
bedu Dovodim grešno u prismotru tvoju; Znam da sam ovde tek jedan u sledu I da mi glas je zuj pčele u roju, Al zato slutim da smisao roja Zavisi i od zabludele pčele — Celine što se beskonačno dele Da suštost čine nedeljivog broja.
Tešić, Milosav - U TESNOM SKLOPU
KRUG RAČANSKI, DUNAVOM I PUT PANONIJE Priždilo leto bulke nevene a sliku slutim kroz oči žita: ikonocrven, s međe plemene, ponire Osat u splet rakita.
Ćopić, Branko - Čarobna šuma
„O, lenji Tošo, nosaču buva, kraj će ti biti tužan i mrk, rep će ti miši odneti, slutim, a neka ptica u gnezdo brk. Propašćeš jednom bez traga, glasa, u ropstvu pasa!
Crnjanski, Miloš - Lirika Itake
Kad bagrem dogodine zamiriše, ko zna gde ću biti. U tišini slutim da joj se imena ne mogu setiti nikad više. San Vito, al Tagliamento, 1918.
STRAŽILOVO Lutam, još, vitak, sa srebrnim lukom, rascvetane trešnje, iz zaseda, mamim, ali, iza gora, zavičaj već slutim, gde ću smeh, pod jablanovima samim, da sahranim.
I, tako, već slutim da ću, skoro, dušu sasvim da pomutim. I, tako, već živim, zbunjen, nad rekama ovim, golubijski sivim.
Lutam, još, vitak, sa srebrnim lukom, rascvetane trešnje, iz zaseda, mamim, ali, iza gora, zavičaj već slutim, gde ću smeh, pod jablanovima samim, da sahranim.
Drhtim, još, vitak, od reka i nebesa. Milujem vazduh, poslednjom snagom i nadom, ali, svisnuću, to i ovde slutim, za gomilom onom, jednom, davno, mladom, pod sremskim vinogradom.
Drhtim, još, vitak, od reka, i nebesa. Milujem vazduh, poslednjom snagom i nadom, ali, svisnuću, to i ovde slutim, za gomilom onom, jednom, davno, mladom, pod sremskim vinogradom.
Lutam, još, vitak, sa osmehom mutnim, prekrstim ruke, nad oblacima belim, ali, polako, sad već jasno slutim da umirem i ja, sa duhom potamnelim, teškim, i neveselim.
Lutam, još, vitak, sa osmehom mutnim, prekrstim ruke, nad oblacima belim, ali, polako, sad već jasno slutim da umirem, i ja, sa duhom potamnelim, teškim, neveselim.
Lutam, još, vitak, sa šapatom strasnim i otresam članke, smehom prelivene, ali, polako, tragom svojim, slutim: tišina će stići, kad sve ovo svene, i mene, i mene.
Lutam, još, vitak, sa šapatom strasnim i otresam članke, smehom prelivene, ali, polako, tragom svojim, slutim, tišina će stići, kad sve ovo svene, i mene, i mene. Fiezole, 1921.
Jesenjim zracima Sunca, sa Bačke, u prah nebesnih, lebde sad bat moj i ševe, sa klasja. Od zemlje odlazim. I već slutim, u sebi, sva mučenja prošlosti, pre miline. Skoro će razneti dim i ovo što ovde zbivah.
Danojlić, Milovan - KAKO SPAVAJU TRAMVAJI I DRUGE PESME
Ponosim se što sam mu čukununuk, Mada neobičan naš je odnos: Nikad me za obraz ne uštinu, Samo ga slutim, kroz magluštinu. Jer ja ne znam ni kako izgleda Moj voljeni čukun-čukundeda!
Pandurović, Sima - PESME
nisam sposoban za take Visoke, duge apstrakcije više; U srcu mom je tama jedne rake, Očima mojim pustinja bez kiše. Slutim prazninu budućih vremena, Slepilo duha što će doći potom; Ja nju ne dvojim sad od drugih žena Lepih, i jadnih sa
I slutim sudbinu jednog čudnog dana, Kada će, u buri što se svuda širi, Moje srce s bolom svojih starih râna I nemirom večnim
Raičković, Stevan - KAMENA USPAVANKA
Nebo mi u glavu već zvezdu zariva Sa šiljbokom jedne misli kao glečer. Naslonjen na divlji miris (valjda plasta) Slutim neki dodir što mi vreba rame Nevidljivim krilom mekim ko u lasta.
Popović, Bogdan - ANTOLOGIJA NOVIJE SRPSKE LIRIKE
A sunce lije, toči zrake vrele; Pod žarom im, ja sanjam usred jave; I pred sobom već slutim voćke zrele, I šaren ćilim cvetova i trave.
Popa, Vasko - KORA
si budan jezik Sedmokraki jezik Pod mojim stopalima Ne idem Disanje moje bezazleno Disanje moje zadihano Ne opijaj me Slutim dah zverke Ne igram Čujem poznati pseći udar Udar zuba o zube Osećam mrak čeljusti Koji mi oči otvara Vidim Vidim ne
Vasić, Dragiša - SABRANE PRIPOVETKE
Čuju se topovi? I ti uvek veruješ i ostavljaš me da luda od stra’ drhtim cele noći dok se ne vratiš. Ja slutim... Najposle će te uhvatiti, pa šta ću posle i kako me ostavljaš? Ali prekor ne pomože.
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
nije naišao na nj — ali je slijepo); stojim, dakle, tako u noći, raširio grane-ruke kao neka ticala, kao neke antene, i slutim promjenu vremena koja se zavrgla tamo negdje daleko, daleko, nad suhim pješčanicima pustinje ili nad ledenjacima
— Grozno! Već slutim da stvar neće izaći na dobro!... — Tako je. Pogodili ste. Romani nikad ne izlaze na dobro. Kad bi imali da izađu na
Petković, Vladislav Dis - PESME
S ranom rođenja koja se ne leči, Daljinom slutim svu prazninu, gde će Ideje, misli i put naše sreće Izgubiti se u šum i u reči.
Ali slutim, a slutiti još jedino znam. Ja sad slutim za te oči da su baš one Što me čudno po životu vode i gone: U snu dođu da me
Ali slutim, a slutiti još jedino znam. Ja sad slutim za te oči da su baš one Što me čudno po životu vode i gone: U snu dođu da me vide šta li radim sam.
Ja sad slutim za te oči da su baš one Što me čudno po životu vode i gone: U snu dođu da me vide šta li radim sam. Ali slutim, a slutiti još jedino znam.
Petković, Novica - Dva srpska romana (studije o Seobama i Nečistoj krvi)
/ još, / vitak, / sa srebrnim lukom, rascvetane trešnje, / iz zaseda, / mamim, ali, / iza gora, / zavičaj već slutim, gde ću smeh, / pod jablanovima samim, da sahranim.
Miljković, Branko - PESME
Pašće sunce tamo gde sam ja klečao. Progovorite seni slutim li prevaru mutnoga potiljka. O tužni severu tela nebo od četiri vetra pretvori u paru nad širom otvorenom vodom koja je
Pomeranje porekla dan veći od nade U kalemljenom plodu reči slutim, Ponor u ruci anđela što stade S vatrom na ulasku u zavičaj mutni, Da dan pronađe pre nego što sine, U oku i voću
Nenadić, Dobrilo - DOROTEJ
Dole, opkoljen kaljugom, u memljivoj ćeliji, Dorotej podbuo od vlage, slutim vrlo bolestan, loman, izmožden, gleda u plamičak voštanice koja dogoreva u svećnjaku.
Tako ostajem ja. Šta kažete, kćeri mesečevih proplanaka? Slutim da mrzovoljno odmahujete svojim krasnim glavicama. Nećete?! Nećete Dimitrija?! Pa zar se on nije čuvao za vas?
Ilić, Vojislav J. - PESME
Strašan u samoći, kao sveta gora, Na drevni me Olimp u osami seća, Ja slutim, verujem: tu je draga Flora, Flora, nežni simbol mladosti i cveća.
Stanković, Borisav - TAŠANA
(Uzrujano Nazi): Slušaš li? NAZA Slušam i slutim. SAROŠ Eto, takvu ljubav što ni sultan ne može da ima, ljubav iz sažaljenja, iz milošte, dobrog srca, ja sam nogom
Sekulić, Isidora - Kronika palanačkog groblja
to misliš? — Ti odmah u grčki specijalitet, iako mladić, kažeš, nije Grk... Ne znam ništa o vanbračnom detetu, ali slutim vanbračne žene, vanbračne, recimo, tastove, i možda vremenom i neku vanbračnu kasu...
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
Umjesto nečeg vedrog, na koncu mu se u glavi složi samo ova zabrinuta žalopojka: „Čekam napad, slutim šibe, sve se vrtim poput ribe.“ — Ta idi bestraga! — ukori ga Stric.