Nenadić, Dobrilo - DOROTEJ
U početku je ćutao i pratio svaki moj pokret. Katkad bih spazio njegov zlobni smejuljak koji je još više borao njegovo zbrčkano, ćosavo lice.
No kad se saznalo da sam ja pismen, pa i više od toga, da sam vešt u prepisivanju i u živopisu, taj se smejuljak odjednom raspao u niz sitnih grčeva koji su u kratkim talasima, kao senke, prolazili njegovim licem kad bi me ugledao.
A grbo je nastavio da jede krijući šakom, u kojoj je držao parče ovčjeg sira, svoj neodređeni zagonetni smejuljak. Dorotej ustade sa tronošca, protegnu se kao da tera iz tela nemar koji je u njemu rastao iz trena u tren i poče da