Lazarević, Laza K. - PRIPOVETKE
Donja mu je usna malo visila, a gornja je malo uzdignuta, te se vide bijeli kao snijeg zubi, malo iskrivljeni kao plot koji je posrnuo.
Ćopić, Branko - Doživljaji mačka Toše
Tu se prodaje lanjski snijeg, vuk u jagnjećoj koži, sedla za krave, konjski nokti, rogovi umjesto svijeća, burad bez dna i slična čuda.
Matavulj, Simo - USKOK
Pop Marko reče: — Snijeg ovoga će puta od mora! Eto ga prije noći! Biće ga izjutra u nas do koljena! Rako prihvati: — Daj bože!
Prekide ih knez, viknuv: — Ha, đavo ve pozobao i sa vašijem principom, e ne vidite e mrče i snijeg zamete! Ha, pope Marko, sokole, šeni! Pop ubrza koračanje, svi ostali za njim.
Razumij ovaj dar!“ Njegove oči takođe planuše, a ruka mu zadrhta, primajući oružje. Gust, tih snijeg padaše kroz crnu noć.
Nâko čizme možeš zadržati, jer je snijeg do koljena. Jedva načinismo prtinu do crkve! — A zar je već služba svršila? — pita Janko smijući se koliko
O tome će se vidjeti na Cetinju, sad o Vasiljevu dne. Uskok izide iz kuće. Snijeg padaše jednako krupnijem mekim pahuljicama kroz topal vazduh.
Na dvadeset koraka desno bješe prva kuća, pa na deset od nje, lijevo, druga; ostalijeh šest jedva se nazirahu kroza snijeg, ne bjehu u vrstama, nego rastrkane.
Kroz snijeg letijahu vrane i gavranovi i bjelasaše se Lovćen. Janko se sjetno nasmiješi volji sudbine, koja ga osudi da mu u toj
Mrgud doda tumačenje pjesmi, ispriča opširnije događaj. Momci žaljahu što je toliki snijeg napadao, inače bi gađali, metali se kamena, utrkivali se, skakali.
— Bio je bio, kao snijeg, nâko rep mu pri vrhu i noge nad papcima crne! Imao je rogove vilašaste. — Vrača li se u vas pleće, Janko?
Docnije Stevo Markišin otpijena jednu uz gusle, pa se raziđoše, jer svi bjehu sustali. Napolju bješe cibrin a i snijeg već škripaše pod njihovijem nogama. Nebo bijaše vedro i zvijezde veselo treptijahu.
— Da ne može biti ljepše, osobito za pješaka, gospodaru — odgovori stariji. — Snijeg se smrzao, a svud ravno kao po dlanu! Ja bih radije putovao po ovakvom vremenu no po ikakvom drugom! — To mi je milo!
Ali se odjednom vrijeme promijeni: poče ponovo padati snijeg, vodnjikast, mek, te se od silne lapavice nije moglo kročiti izvan.
Milićević, Vuk - Bespuće
Nebo je bilo zaleđeno i sivo. Svuda naokolo nepregledan dubok snijeg iz koga se izdiže, pored druma, ogolićeno drveće, prozirne šume i planine u snijegu i oblacima.
Kola i putnici rijetki; tek što, pokadgod, jato gavranova zacrni snijeg, jedini život što se javlja. Njihove saonice polako uzlaze uz brdo i munjevito slijeću niza stranu.
Njihove saonice polako uzlaze uz brdo i munjevito slijeću niza stranu. Okupani u znoju, konji upadaju duboko u snijeg i mučno se izvlače iz njega.
u biljce, sa rupcem preko ušiju, sa bijelim vunenim rukavicama kao čarape, kako preko volje drži uzde po kojima se hvata snijeg i ne diže bič na konje. Gavre Đaković se sav uvukao u šubu, samo mu, pokatkad, proviri nos i oko da vidi gdje je.
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
Uz put, već kilometrima, smrznut snijeg cjelac posut je polomljenim orahovim ljutinama. Čiča zirka oko sebe preko gornjeg ruba naočara i glasno gunđa: — Ama, ko
Ćopić, Branko - Čarobna šuma
PUT NA KILIMANDžARO (KILIMANDžARO, AFRIČKI BRIJEG: PRI DNU JE ŽEGA, PRI VRHU SNIJEG) Jednoga sniježnog dana tri se drugara slože da pođu na dalek put: slonče od porculana, majmun od sive kože i
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
„Ne mari, neka snijega iako ga je mnogo! Gdje je doline jeka, biće roda dosta, jer snijeg topli i nadija hraniteljku ljudi.
„ovu lomnu goru pod nama, gdje te lako veselo primiše, gdje ljudi, od vajkada krv liju radi tebe, sinko, nju će ovaj snijeg, bar za njeko vrijeme, odbraniti od njenijeh krvnika; mirni će biti ti mučenici barem dok se zemlja ne zaodjene listom...
“ Nebo se razvedri a snijeg se sleže. Za mutljavim danom nastade čista noć. Vazduh utoli, baš kao da se smrklo među višnjom cibrinom i ljutom cičom
U jedan mah te prekrštene ruke zamahaše, u jedan mah svi nagoše put oružja, grajući potmulo, kao što zima na snijeg tutnji. „Mir — i na mjesto!“ zagrmi Vladika dignuvši visoko krst. „Proklet da je ko me danas u svačem ne posluša!
Divlje patke i vranji padahu po močvarama. Čobani već sjavili stoku s planina. Snijeg još nije panuo, pa ima otave po okrajcima, a u prisojima trave do koljena, te živo pase; a i čobani ne trče goloruci,
na glavi, a ispod struka vire u crninu gdje se na nebu ukaže, kao da nagađaju hoće li se izjaloviti, ja će iz nje snijeg zamesti, snijeg, njihova želja živa.
a ispod struka vire u crninu gdje se na nebu ukaže, kao da nagađaju hoće li se izjaloviti, ja će iz nje snijeg zamesti, snijeg, njihova želja živa. Ljudi dogone kućama tovare drva, a bogme i oni na ramenima velike klade, a žene bremena.
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
Pravo kao strijela. Prolazi kao mimo tursko groblje. Proć’ kako jutarnja rosa. Prošao kao lanjski snijeg. Ravno kao po dlanu. Raščupala se kô da se s vitrom tukla. Sedi kao na iglama. Sitno brašno kao pjena.
Ova i ona kuća samo što nisu moje, a ostale eve su tuđe. Pokazuje dokle je snijeg lani bio (reče se u šali kad žensko, idući po rosi ili po blatu, podigne skute povisoko).
— Kazala Ciganka, kad su je prekorili što je izjela skorup koji je iskala da namaže ispucane usne. Kiša i snijeg i još jedno vrijeme.
Kiša i snijeg i još jedno vrijeme. — Odgovorio Ciganin kad su ga zapitali kako je na polju, a išla kiša i snijeg i cigani; a kako se to treće vrijeme zove, nikako ga nije ćeo po imenu kazati, nego najposlije rekao: „Onako kao što
svekra, koji je ćeo da se izmije, vrućijem cijeđem po glavi; kad ga cijeđ ožeže, on skoči pa brže bolje glavu zabode u snijeg. Snaha videći to pomisli da on nešto vrača pa reče: „Blago onome ko šta zna! a ja sirota ne znam ništa“. I vrijedi!
BABINI JARIĆI (KOZLIĆI) Pripovijedaju da je nekakva baba istjerala jariće u planinu, pa dunuo sjever i udario snijeg, a ona rekla: „Prc, Marcu, ne bojim te se: moji jarići petoriščići“.
Poslanici donesu s Plješevice snijega i dadu kralju. Kralj je uzeo snijeg i stavio ga na ruku, a kad viđe da od toga ruka zebe i da ga odmah nestaje, poplaši se i pobježe sa svojom porodicom.
Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE
119. Grozd na čokotu. 120. Gruda sira. 121. Čela u košnici. 122. Trag konjski. 123. Sanduk. 124. Sunce, kad topi snijeg. 125. Igla. 126. Svinjče i žirka. 127. Kad se noktima utuče bua, ili uš. 128. Crv u zubu. 129.
u jesen, i vrijeme | bješe dosta lijepo; ali jedan dan pred noć kad bijasmo navrh Čemerna, nešto se naoblači pa okrene snijeg sa sjeverom da se pometemo i mi i konji.
kako je krv crljenu po bijelu snijegu lijepo viđeti pomisli u sebi: „Oh da mi je vjenčati đevojku da je bijela kao snijeg, a rumena kao krv!
22. KOPANjE BLAGA. Nekakav čoek usni blago: dođe mu na san jedno dijete krilato i kao snijeg bijelo, govoreći mu: „Hajde u ono najviše brdo što znaš, tu ćeš naći veliki bor, i pod borom trorogi kam iz kojega
one cekine a on padne u nesvijest i počne bljuvati te i ono srce izbaci; u taj mah dođe nekaka ruka bijela kao na gori snijeg te ugrabi srce i začu se glas đe zavika: „Ovo je moje bilo, a sad da vi je prosto.
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
Zar nisi znâ? — O, Isuse! O Divice! — uzviknu Bakonja gledajući Mačka iza nalonje u novišatoj mantiji sa bijelim kao snijeg konopom. Iz kukulje, činjaše se da je Mačku vrat još duži, a one mačje oči — zbog kojih i dobi nadimak — još mačkastije.
Popović, Bogdan - ANTOLOGIJA NOVIJE SRPSKE LIRIKE
“ ...I mi svi, k'o vjetar, Trči i vratâ prijevor izvuci. I stari susjed, visok kao brijeg, Tresući s ruha napanuli snijeg, Javio bi se s fenjerom u ruci.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
Ja potegnem iz džepa jaje misleći: evo ovaka je zemlja, a on komad sira, biva taka je kad snijeg pada. Iziđe Francuz, i car zovne Nasradina, pa ga pohvali i upita ga kako pogodi Francuzu misli.
Više vam se ne bojim, blizu je naš mladi Đuro, a moji jarići petoroščići Rasrdi se na babu šjever i marač, pa udari snijeg i mraz, te joj se jarčići smrznu, a baba, bježaći kući i duhajući u ruke, zaviče: — Bogme, ljudi lažu da je zima
Kočić, Petar - IZABRANA DELA
Suva zima stegla. Odasvud bije, prži i kao ujeda, grize oštra i nemila studen. Ruštri se okorjeli snijeg, i žalobitno cvileći ugiba se pod nogama. — Baš niko ništa, Vujo! — trže se starac i obrnu se djetetu.
Sitne, meke dlačice na licu mu se naježile, a ruke pocrvenjele, pa pocrnjele od teške zime. Kad biše nasred čaršije, snijeg poče propadati.
Povrh njihovih glava šuštao je i meko lepršao snijeg koji je piskavo škripio pod nogama, a oko njih je kao bolno čamila jezivo bijela zimska noć, bez glasa i daha.
mjesec bijaše na zahodu, a skromačna svjetlost zvijezda jedva se raspoznavaše na ne preglednoj, beskrajnoj bjelini. Snijeg poče gušće lepršati kad uđoše u planinu, koju im je valjalo prijeći i spustiti se u polje.
— Je li ti studeno? — Da — jedva čujno i s naprezanjem odgovori Vujo. Relja skide šal, strese snijeg s njega, i omotaga čvrsto malom Vuji oko glave i ušiju.
Njima se smrče pred očima. Snijeg ih je sve jače zasipao, mećava im je disanje zaustavljala, a oni su grabili naprijed, posrćući i zanoseći se.
— Vujo! — očajno, silno jauknu i pade kraj malog, s koga bijahu vjetrovi snijeg raznijeli. Negdje u daljini, sa planinskih ovršaka, razlijegalo se po uznemirenoj zimskoj noći studeno vijanje gladnih
Ivić, Pavle (sa grupom autora) - Kratka istorija srpske književnosti
Ostaju u gori od proleća do jeseni ("Otišli su o Đurđevu danku,/ Ostali su do Mitrova danka,/ List opade, a snijeg zapade"). Oni napadaju turske karavane, oduzimaju im blago; s vremena na vreme pojavljuju se u svom ili susednom selu.
Ćipiko, Ivo - Pauci
ne osjeti prama njemu samilosti, već žuri, gledajući na planinu gdje ljeti sa stokom planduje, a gdje sada veselo snijeg lapta; vidi se kako silazi: eno već je popršano polje njime, dopire i do njega, ali još se topi ovdje, po kaljavu putu.
pištolji i oni iz okrajnih kuća odgovoriše bistrom i jakom pucnjavom i na mahove ruše tajanstveni mir što ga prvi snijeg selu donese. Brat i sestra sa komšijama, gazeći snježanikom, žure k crkvi.
Radi, vraćajući se iz crkve, učini se kao da se oslobodio jednoga nametnutoga tereta, veselo gazi snijeg, pali iz hajdučke kubure i prilazi curama gdje srebrni đerdan zvekće.
Rade ne može dugo da sjedi uz vatru: najeo se, napio i zapalio. Diže se i otvori kućna vrata. Jednako snijeg pada; zahvatio je sa svih strana, kao da je nakastio cijeli dan padati.
— Božice! — javi se Rade i, uhvativši je za ruku, povede je za sobom. Ćutke s nogostupa zagaze u snijeg, dosada ničijom nogom neoskvrnut.
Oko njih leži satrven, pogažen snijeg, i lijepo se vidi trag njihovih noćašnjih stopa. —Volila bih da nam je novi snijeg zameo trag — veli Božica, kao
Oko njih leži satrven, pogažen snijeg, i lijepo se vidi trag njihovih noćašnjih stopa. —Volila bih da nam je novi snijeg zameo trag — veli Božica, kao poplašeno gledajući oko seba pogaženi prljavi snijeg. — Ne budali!
—Volila bih da nam je novi snijeg zameo trag — veli Božica, kao poplašeno gledajući oko seba pogaženi prljavi snijeg. — Ne budali! — odgovori mirno Rade i, nasmijavši se, reče: — Ne zameće se noćašnji trag tako lako!...
Tu, u prošarici, za ljetnjih, popodnevnih omara, Rade sa stokom planduje. Uputi se planinom ravno k jami, gdje još snijeg leži, da se napije vode snježanice.
Uđe u jamu i izvadi komad snijega, postavi ga na nagnutu ploču, kao što je i dosada radio. Na suncu snijeg se topi pa ispod snježanih kapalja podmetne gunjac, ostrmi ga i čeka dok se ne natoči.
— Da ručamo! — ponudi Rade i rasprti se. Pa stavi gunjac pod nagnutu ploču, ostrmi ga i gleda kako se snijeg topi. Zatim izvadi iz torbe i nekoliko gruda sira i sklenicu rakije.
Da bog te bio srećan susret! ... Ali... i Smiljana zajeca... Radi žena doda kabanicu i sa stope pođe. Gazi snijeg do glježanja, a povrh kuća upopriječi da što brže na planinski put izbije.
Šantić, Aleksa - PESME
I mi svi, kô vjetar, Trči i vratâ prijevor izvuci. I stari susjed, visok kao brijeg, Tresući s ruha napanuli snijeg, Javio bi se s fenjerom u ruci.
me tamo odmah preko puta, Pod širokim dudom od stoljetnih dana Gdje kućica stoji krečom okrečana, Pa ko da su vjetri snijeg nanijeli — Spram jarkoga sunca ona se bijeli, A noću, kad jasna mjesečina grane, Pod širokim dudom sva treptati
1911. PAHULjE Pjevala je zima svoju pjesmu staru; Praminjô je snijeg i veselo pleo Od srebrnih niti svoj široki veo, I rasprostirô ga svuda po Mostaru.
A ona s pendžera đul i behar mio Prosula bi hitro, i kô snijeg na me Pahuljice meke padale su ti'o, Kao da su sevdah ćutile i same... O, kako je onda puno sunca bilo!... A sad?..
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
(Perović Batrić) Šta se b'jeli u gori zelenoj? Al' je snijeg, al' su labudovi? Da je snijeg, već bi okopnio, labudovi već bi poletjeli.
(Perović Batrić) Šta se b'jeli u gori zelenoj? Al' je snijeg, al' su labudovi? Da je snijeg, već bi okopnio, labudovi već bi poletjeli. Nit' je snijeg, nit' su labudovi, nego šator age Hasan-age...
Al' je snijeg, al' su labudovi? Da je snijeg, već bi okopnio, labudovi već bi poletjeli. Nit' je snijeg, nit' su labudovi, nego šator age Hasan-age...
Nosiše se ljetni dan do podne, dok Turčina pjene popanuše — bijele se kako gorski snijeg, Strahin–bana b'jele, pa krvave: iskrvavi niz prsi haljine, iskrvavi čizme obadvije.
Tako njima bog i sreća dade: do podne im vedro i lijepo, od podne se nešto naoblači, pa okrenu snijeg sa sjeverom; smrzoše se toke za jeleke, a jeleci za tanke košulje, a košulje za pleći junačke, britki mači za junačka
Kad ujutru jutro osvanulo, tad iziđe Senjanine Jure, on iziđe pred bijelu crkvu, ali snijeg u stre’ udario, oko crkve opkolili Turci!
Kada su se ponapili vina, onda reče Sava od Posavlja: „Braćo moja i moja družino, leto prođe, Dmitrov danak dođe, snijeg pade, drumi zapadoše, planine se snijegom zaviše, po gori se hoditi ne može; da tražimo sebi zimovnika, đe će koji
79 HASANAGINICA Šta se b’jeli u gori zelenoj? Al’ je snijeg, al’ su labudovi? Da je snijeg, već bi okopnio, labudovi već bi poletjeli.
79 HASANAGINICA Šta se b’jeli u gori zelenoj? Al’ je snijeg, al’ su labudovi? Da je snijeg, već bi okopnio, labudovi već bi poletjeli. Nit’ je snijeg, nit’ su labudovi, nego šator age Hasan-age.
Al’ je snijeg, al’ su labudovi? Da je snijeg, već bi okopnio, labudovi već bi poletjeli. Nit’ je snijeg, nit’ su labudovi, nego šator age Hasan-age.
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
Tamo se zadržao nad jarugom poviše same pećine. Tu je snijeg bio prilično utaban, znači da se dječak poduže zadržao i na nešto se odlučivao, a onda je okrenuo natrag.
Dođe li nekad kakva nevolja, znaću da imam nekog na koga da se oslonim. Opet je stao da prominja snijeg, ali dvojici dječaka danas to nije ništa smetalo. Vraćali su se kući, veseli, rumeni i zadovoljni.