Stanković, Borisav - NEČISTA KRV
Nikako ne može da je se nagleda, jednako kao u Sofkinim očima i ustima nalazeći i sećajući se nečega. Ko zna čega? Da li nečega neprežaljenog i nenađenog?
Kao uvek, sve je to izvršivao Tone, njihov glavni momak, koji je još pod dedom Sofkinim bio doveden sa sela. On se posle toliko izvežbao u računima da je, kao njihov zastupnik, jednako gore u čaršiji, u
A međutim, Sofkinim odlaskom, žene i de— vojke kao da se sasvim oslobodile. Od pare, toplote, rasparene i omekšane do kostiju, da izlude
Na Sofkino: — Hajdemo, teto! — ona samo što odgovori: — Hajde, Sofke! I to njeno „hajde Sofke“ tako se slagalo sa Sofkinim glasom.
Žene, sve zaradovane, i tim Sofkinim dolaskom sasvim oslobođene, počeše da se okupljuju oko nje. Počeše da joj pomažu u „dvorenju“ koje se sastajalo u tome da
Petković, Novica - Dva srpska romana (studije o Seobama i Nečistoj krvi)
- bira trenutak kad junakinjina majka Todora i sluškinja Magda odlaze na groblje da ritualno oduže dug prema tim istim Sofkinim precima. Postupak je manje tražen, više spontano nađen.
A što se desilo sa telom, desilo se i sa sećanjem Sofkinim. Ne samo što je Stanković menjao oba početka njenog sećanja, nego je premeštao i njihov položaj u kompoziciji romana, čak
Kad, naime, pomnije razgledamo tekst, primećujemo da je on dosta gusto protkan Sofkinim opažanjem i doživljavanjem. A i samo sećanje, koje je ukinuto na krupnome kompozicionom planu, preneseno je u sitnije
Kaže se, naime, da se više znalo o njenim (Sofkinim) precima nego o njima, a među ovima poslednjim opet se nalazi ona (Sofka).
Tako će se ukloniti subjektivni momenat i neutralno prikazati odnosi: „Više se znalo i pričalo o Sofkinim čukundedama i pramdedama nego o njima samim: o efendi-Miti, Todori (, pa čak) i (o njoj -) Sofki”.
Stoga je opis slojevit, nabijen jakim, dvostrukim doživljajem (Sofkinim i u njemu odraženim Todorinim) i ne bez izvesne ironije, što ga - sve skupa uzeto - i čini vrlo dinamičnim.
Neprirodan, on nas preko zamislive mišićne dinamike vodi ka vrlo intimnim, čisto telesnim Sofkinim utiscima: o doticanju tela s odećom (otuda „šalvare dugo padaju po kukovima”, tj.
zajedno s poremećenom ravnotežom u Sofkinoj porodici: naglim siromašenjem, očevim bekstvom u Tursku i time uzrokovanim Sofkinim dečjim strahom da se mora kuća prodati i za ocem seliti iz varoši.
Tako se i desilo da od trenutka kad prestane pripovedanje o Sofkinim precima, pa sve dok se gotovo uzgred ne pomenu njeni potomci, dakle od druge do poslednje, XXXIII glave, psihofiziološko
Sem ovde, u IV glavi, na isti način zamišljeni „on” pojavljuje se i docnije u Sofkinim snovima, u XIV glavi. A i u jednom i u drugom slučaju postoji nešto neobično, možda čak protivrečno u tome kako ga
Ali nigde toliko sličnosti nema sa Sofkinim erotskim snovima i mračnim slikama smrti kao u pripoveci Večiti poljubac, koja nije ništa manje autobiografska od Uvele
pripovedač koji se najčešće pojavljuje kao dečak, i najzad oni infantilni strahovi i sadržaji koji se lako prepoznaju u Sofkinim doživljajima.