Sekulić, Isidora - Kronika palanačkog groblja
” — Pa kad prsnusmo, Nano, nestadosmo! Duško propade u sunčanoj prašini kao u ambizu; ja srast'o s Labudom, i vrištim s Labudom, i vetar nas nosi, i zemlju ne osećamo, i nigde kraja polju.