Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
obično, zijehajući; ali kad bi se Srdar okrenuo put njih da ih blagosilja, onda bi Bakonja oborio glavu, jer se bojaše Srdareva oštrog pogleda, koji bi mogao prodrijeti do dna duše Bakonjine, te vidjeti veliku tajnu — ako već ne zna za nju.
Ali mu se kujas ne javi. Bakonja uđe i vidje... ne vidje ni kulaša, ni brnjaša Srdareva, ni dorata Blitvareva, ni vranca Vrtirepova, ni dva najbolja tovarna konja. „A di su?“ zapita Bakonja.
Zašto iđe sa Srdarinom svakoga dana priko vode? — Dundak zapjeva poskočki: „Tijo, lako, kmetice, Tijo, lako, Jelice, Srdareva dušice, Naša jedra kmetice...“ — Muč! — viknu mlinar. — Zašta „muč“? Koga da se bojim? — Bukara! — šapnu njeki.
Bakonja odmahnu rukom i otide. Poslije ručka, kad Brne zaspa, Bakonja se svrnu u konjušku da pregleda Srdareva vranca, pa brzo otide u šumarak, gdje začu krupno smijanje.
— Mislija sam da je jedan dužnik, ali nije, privarija sam se! I zagušujući uzdah, zatvori vrata. Bješe prošla Srdareva „jedra Jelica“ sa materom, a za njom, poslije jedne gomilice, druga Jelka sa njekijem djevojkama.
Nestanak sviju preprijeka, znatne promjene u Jelkinim crtama, dodir sa Srdarevom Jelicom, Srdareva pričanja iz svoje prošlosti, pouke koje se iz njih mogahu crpsti i, osobito, vidjelo u kom Srdar prikazivaše ženski