Petković, Novica - SLOVENSKE PČELE U GRAČANICI
pesnik Jovan Dučić, koji nije štedeo pohvale Stankovićevoj umetnosti, ali je zato više o Nastasijevićevom jeziku nego Stankovićevom i o kulturi iz koje obojica dolaze, izrekao sasvim neprihvatljive sudove. Da se vratim na početak.
Petković, Novica - Dva srpska romana (studije o Seobama i Nečistoj krvi)
Naš moderan roman dvadesetog veka počinje, ne samo vremenski nego i suštinski, Stankovićevom Nečistom krvi. Seobe su još tešnje saobražene - a time su i saodređene - sa književnim prilikama u dvadesetim godinama.
gleda unutra, introspekcijski, a kreće se unazad duž svoga pamćenja, i kroz pomalo zamagljenu koprenu uspomena, što Stankovićevom tekstu i daje onu toliko puta već isticanu poetsku kakvoću.
Pisac se, izvesno, tom okolnošću može okoristiti, ali i ne mora. Dve-tri dosta sitne pojedinosti u Stankovićevom slučaju nedvosmisleno navode na potvrdan odgovor.
To je, naravno, oblik preuzimanja tuđeg govora, što je inače jedan od središnjih postupaka u Stankovićevom romanu; štaviše, njegova je sintaksa dobrim delom složena i zamršena zato što je gusto premrežena konstrukcijama s
Jer, oslonjeni na tradicionalne gramatičke priručnike, oni u Stankovićevom postupku nisu mogli videti ništa drugo nego „aljkavost” i „grešku”.
kojih je devojka u staroj varoši na jugu Srbije, kao što se zna, najčešće i mogla gledati, ali ne tako isključivo kao u Stankovićevom romanu. Izbor stvarnosnih pojedinosti i njihovo prekomerno pojačavanje zapravo ih i čine književnotvornim.