Kočić, Petar - IZABRANA DELA
MRAČAJSKI PROTO Kad me baš toliko moliš, eto, hajdemo, pa šta nam Bog dadne! — poče Stevica, sin popa Jove, žilavo i okretno momče. — znaš ti još kakav je to čovjek, da Bog milostivi sačuva!
Još ima jednog psa. To mu je, kako kažu težaci, sva sermija i rodbina. Eno mu se već vidi kuća kroz voćnjak! — viknu Stevica, i glas mu kao malo zadrhta. Oblačan, vlažan, težak dan. Svjetlost slaba, mutna; toplina se ne osjeća, iako je ljeto.
Oblačan, vlažan, težak dan. Svjetlost slaba, mutna; toplina se ne osjeća, iako je ljeto. Stevica se zadihao i umorio od pričanja, pa tromo stupa preda mnom uskim, utabanim putićem, koji se kao isprebijana zmijurina
— Boga mi, brate, mene lijepo strah! — trže se Stevica, kad se u blizini pred nama, na jednom brežuljku, ukaza vrlo visoka, drvena kuća, pod kojom su se vidjela vrata od
Možemo i nastradati. Istina, on mene ne mrzi kao oca, ali... Što se više približujemo, Stevica sve nemirniji, sve se više mijenja u licu i plašljivo obazire. Uđosmo u avliju. Nigdje života. Mrtva, duboka tišina.
— Da li je kod kuće? — prošaptah. — Ja mislim, da jest — odgovori Stevica jedva čujnim, uzdrhtalim glasom i poče me gurati rukom, kroz koju je strujilo tihano drhtanje. — Hajde ti naprijed!
Iziđoh iza strehe, a za mnom Stevica. — Pomozi Bog, oče proto! On se trže i uznevijereno me pogleda, silno, strahovito me pogleda: — ko si ti?! Oklen si?
— zagrmi, sunu u sobu, izleti s puškom i, u trku, posrćući, izgubi se iza kuća. Stevica poblijedio, pa drhće kao prut. Oči mu se ukočile od straha. Puška grmnu, pas skiknu! — Tako!