Matavulj, Simo - USKOK
Tri stijene sobička ne bjehu okrečene, te se vidjelo nejednako, netesano kamenje, okolišeno malterom; četvrta strana, prema njemu,
Soba je bila potavanjena, popođena daskama; stijene i tavanica okrečene; u zidu bješe izdubljena odžaklija, u kojoj goraše velika vatra; u nuglu bješe povelik orman, pun
Radičević, Branko - PESME
Za kam jedan zapao i Milun, Ukraj njega Fatima djevojka, Ona gleda dolje niz stijene, Vidi Turke e konje sjahuju, I na juriš spremaju se živo, I evo ih, već se opremiše, Već se kreću, već se
“ Tako viknu stari Mehmed-beže, Pa od gnjeva čisto se podmladi, Trže sablju, naže niz stijene, A za njime navališe Turci.
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
Lako je njemu, može on sve to podnijeti, ali probuđeni dječak vri i klobuča, živ mlad izvor tek proključao ispod mrke stijene. — A sjećaš li se kako me ispratila naša dobra stara kuja?
Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
Onda zapovijedi onim momcima da kopaju. Oni počnu kopati: kopaj, kopaj, dok dokopaju do jedne stijene: Momci reknu: — Nema vode, nije fajde kopati! A džomet poviče: — Ha, tu je voda!
A džomet poviče: — Ha, tu je voda! Opet počnu kopati i opkopavaju oko stijene. Kad podignu stijenu a voda pokulja na sve strane. Svjetina se obraduje, iskupi se i počnu i oni kopati.
Ćopić, Branko - Čarobna šuma
sa mačem spreman u noći stoji, nejake štiti, krvnike gazi, tražeći pravdu pod zemlju slazi, razbija brave, otvara stijene il se za tajnom pod nebo krene.
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
magarca, da je zategne uz brdo; ali bukva padnuvši niz brdo odnese i magarca za sobom i svega ga razbije niz nekakve stijene, da mu ni kost s košću zajedno ne ostane.
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Zadrhti u zraku, trepereći i premirući, rasprostirući se u sve širim krugovima, udarajući o stijene i odrazujući se od njih razdrobljen i usitnjen.
— Ne brinite! — površno se nasmiješio. — Vi ste još dosta jak! U vašem su kraju ljudi čvrsti, kao odvaljeni od stijene! Sjeo je malo pored mene. Na licu mu je bila sjena zlovolje u vidu neke rasijanosti.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
Sunce je lijepo sjalo, a kad pogledaju naniže, ispod stijene se nešto bijeli baš kô pamuk. To je bila pala magla naniže od njih.
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
strane narijetko obrasle iglastim žbunovima, iz čijih se ogranaka cjedi mirisava smola, i između njih vire sure stijene sve do vlažnoga žala što se bliješti na plitku.
školjić Propad: leži kao neman na moru, kose hridine nadigle se nad pučinu, a ispod njih more je tamnije boje; izbočite stijene svijetle se u mjesečini, a gudure su u tami; vrh mu je sur, oduvijek go, samo što između procijepa sa oštroga stijenja
Ćipiko, Ivo - Pauci
Stiže do kolibe, uze ključ ispred stijene, gdje ga bješe ostavio, i uniđe u kuću. Razgleda se po njoj . . da vidi je li sve u redu što je ostavio, i odmah iziđe.
—Ohladno je, — opazi žena. —Izić' ćemo odmah, ali da ti kažem: ovdje je moje carstvo! ... Gledaj, išarane stijene, gledaj, zaleđene komade: izgledaju kao glava cure, djeteta, živine... čuješ li kako voda dolje otiče? Čudo!
Ispod planine, kao gnijezda ptičurina, poređale se kućice priljubljene uz stijene; ispod njih u strmom kršu oaze vinograda, po kojima se ističu zagasitozelena maslinova drveta, niska smokva i
sobom pijesak; grane mrkih maslina prigiblju se, tresu, kao da nekoga k sebi mame, a kroz ogoljela smokova stabla i gole stijene huji, zavija i cvijeli vjetar. Njegova narav podaje se vremenu.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
Pećina Stijena je nepoznato mesto (ako pevač tako ne zove Crvene stijene). Porča od Avale (kod Beograda), koji je živeo mnogo ranije, doveden je u vezu sa junacima ove pesme — svakako — zato
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
Tek pošto mu Jovanče donese neku divljačnu biljčicu opora ukusa, nađenu u procijepu jedne stijene, Potrk se razvedri. — E, ovo će već ići.
Ovdje on, dakle, živi. — Drekavac! Odjednom se Jovančetu slediše noge. Spazio je kako ispod jedne veće sive stijene izlijeću grudve zemlje i ruše se prema potoku. — Eno ga! Drekavac kopa jazbinu!
Smijaće mi se čitava četa što sam strugnuo. Počekao je još malo, a kad zemlja poče ponovo da izlijeće ispod stijene, on uze poveći kamen i hitnu ga u jarugu. Kamen zveknu o samu ivicu stijene i rasprsnu se kao bomba.
Kamen zveknu o samu ivicu stijene i rasprsnu se kao bomba. — Ehej, drekavče, drži se! — povika on ohrabren praskom svoje „bombe“.
— Ehej, drekavče, drži se! — povika on ohrabren praskom svoje „bombe“. U istom trenutku ispod stijene se začu ljutit glas: — Čedo ti je drekavac! Ej, ko se to baca? — Jesi li ti to, Lazare? — Ja sam, ja.
Ej, ko se to baca? — Jesi li ti to, Lazare? — Ja sam, ja. Ej, ne bacaj se! Iza stijene, sa strane, pomoli se oznojeno lice Lazara Mačka. — Šta to radiš dolje? — začudi se Jovanče. — Doći da vidiš.
— Šta to radiš dolje? — začudi se Jovanče. — Doći da vidiš. Jovanče se spusti u Jarugu. Ispod nagnute stijene, zaklonjena gustim žbunom crnoga graba, kukrike, zijevala je poširoka tamna rupa. — Šta to kopaš, majstore?
— Težak posao, kopanje — odgovori staloženi majstor Mačak. — Valjaće dobro zapeti. Spustiše se u jarugu ispod nagnute stijene i naizmjenice stadoše da kopaju naoštrenim Lazarevim ašovom. Otvor u pećinu lagano se širio.