Glišić, Milovan - PRIPOVETKE
— riknu Milun n uleti u kuću, zgrabi s klina nekakav zarđali krndelj bez kremena, pa stište napolje kao pomaman. Kad bi na vratnicama, umalo se ne udari s Vidakom pisarom, koji taman hoćaše da uđe. — Ehe!
— okupi Simica jadikovati. Kapetan zazvoni i Simica iziđe iz kancelarije, brišući znoj kao grašak krupan, pa stište kao oparen kući. Sutradan osvanulo je nahoče opet na svom prvašnjem mestu.
Radoš se sav ohladi. Spusti pušku, pa poče polako izmicati natrag. Ono sve bliže k njemu, pa udri kamenjicama. On onda stište bežati što igda može, a ono sve u skok za njim.
Matavulj, Simo - USKOK
Janko i Milica dogovornijem pogledom prekidoše igru; ona mu se maši ruke, ali on stište njenu i prinese je svojim grudimâ, razumije se, to učini brzo i krišom.
Zar rastati se za navijek! Pa to je što i umrijeti! Srce mu se stište od pomisli da više neće vidjeti svoju dragu Ludmilu, svoga zeta, njihovo dijete, koje nosi njegovo ime!
Maziš tu djevojčinu i tražiš joj domazeta iz bijeloga svijeta! Njemu prevrije, te je svom snagom stište iza šake i trgnu! Krstinja lako vrisnu i dodade: — Aman, čovječe, ne lomi tu ruku koja ti je djecu odnjivila.
Radičević, Branko - PESME
Samo što se sva na grudi svali, Stište grudi, ne mogo da danem, Vas nemoćan teo sam da panem, Bože, Bože šta je ovo tuda? Ali evo još većega čuda.
Odo dole, dole — ali kuda? Ja se streso, stra mi stište grudi, Pa iz teška sanka se probudi. Probudi se, izbavi se strave, Fala, Bože, te nije na jave!
Ta što će ruža bez sunašca svoga?“ To mlada reče, lati ga za ruku, U oku sjajnom onu ljutu muku, A ruku njojzi stište Stojan mio, Pa vako ode govoriti tio: „Da, ja se spremam, ja ću nekud poći, I to skoro, jošte ove noći, Na velje
oko vrata lati ga beloga, Pa ljubi, grli suđenika svoga, Iz oka još joj suza se otište, Što jad joj dotle u srdašcu stište.
“ 72. Junak kanda nema volje, Jer ne stište ruku njenu; Da li misli na što bolje? Da l' na ćerku nje ljuvenu? Tries i šes majci leta — To zaista puno smeta. 73.
Međ nju stade i međ milu. „Molim, gospo, tako nete!“ Ali gospa i na silu Ćaše ćerci i polete: Dvaputa se gnjevna stište, Dvaputa je on otište. 127. Sada teke gospa sevnu, Podboči se, jao, brate!
131. Sad iz petni naže žila... Al' zaman se, joj, otima, Slabačka je sva ta sila, Jer on stište kâ klještima. Ona ciči, — jao, Bože, Ni maći se baš ne može! 132.
IX „Ao zeko, a moj jade, Kud dobrota tvoja ode? Šta bi ovo nuto sade?“ Pa ga stište i obode, Konjic naže već dva puta.
“ Ciknu Lima, većma se naljuti, Pa se Bajku još jednom uputi. Oh, mač bojni svagda mejdan deli, Al' ga Bajko stište zubi beli.
Kâ brat brata što gleda svojega, Smeje s' sunce, kao da ga kori, A koreći kanda 'vako zbori: „De je slutnja što ti stište grudi Štono jutros mozak ti zaludi? Glaj pred sobom to krvavo polje, Ta more li jošte biti bolje?
Oh, Turcima muka li je vela, Srb od vode uzaptio ždrela, Drugi Srbin s druge stište strane... Šta će Turci?... Valja da se brane.
Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
DA MU SE OSVETI Gradio nekakav čovjek među pod oborom, pa međa se provali i jedan ga kamen grdno udari u glavu. Stište objema rukama od muke glavu, a stisne oči i zube, pa pogleda na oni kamen srdito govoreći mu: — Bre, krvniče!
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Serdar je viknu. Ona izađe. Zbilja bijaše blijeda. Adolf joj stište ruku, po njemačkome adetu, i pogleda je značajno. Ona se zacrveni. „Samo srčano i muški da se rastanemo...
“ Otac i majka poglednuše se. Milica zinu, pa je gledaše u čudu. Serdar stište oči, pa se pročeša čibukom među obrve.
„Nevolja mi je, e viđo maziš onu đevojčinu i nagovaraš je da se uda za onoga skitača iz svijeta!“ Serdar planu, pa je stište iza desne šake i trznu njome. Žena se previ i pade na koljena, pa huknu od muke. „Aman! zaboga!“ jedva izgovori.
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
U tolikoj gorčini, Bakonji slatko pade to neočekivano ponašanje Bujasovo, te mu prijateljski stište ruku i ćutke otidoše u kujinu gdje zatekoše preplašenoga Butru kako priča Baleganu strašni događaj. — Muči ti, mali!
Ćosić, Dobrica - KORENI
Gurnu ruku u nedra i pomeri je s leve na desnu stranu. Zlato suvo zaškripa i Tu škripu krv raznese po svim žilama. Stište kesu da uguši glas žutih napoleona, da ih ne čuje noć. On se još više smanji, toliko da se mogao uvući u kesu.
Popović, Bogdan - ANTOLOGIJA NOVIJE SRPSKE LIRIKE
Ali on ne beše više onaj isti; i sunčane obale veselog i strasnog Jonskog Mora nije mogao da pozna! Bolno, on stište oči i pogleda u se. I, gle!
Da, put je strmen, al' hajde, vidiš Da ne premaša snagu jedne žene!“ I tada stište s kamena na kamen, U hirom skoku - k'o laka gazela. Oči joj sjahu.
Vasić, Dragiša - SABRANE PRIPOVETKE
Onda se sa gužvom, koju stište, bacila za njim. — A, ne to! Pardon, ne to! Ali ga grudva stiže iza uveta. Živo zauzeta, ona je hitro i oduševljeno
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Osvrnuh se, gotovo sa zebnjom: zemlja je bila poplavljena sutonom i pokrivena dugim sjenkama. Grdna tjeskoba stište mi srce: obuze me osjećaj općeg potonuća. Pomislih da na svijet pada vječna noć.
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Zakitivši se time, beše zadovoljna i jače stište ruku svome Marku. Narod odozdo, s mora, sve više pridolazi; dubrava ispod crkve ispunila se stolovima i kućnim
Jovanović, Jovan Zmaj - DRUGA PEVANIJA
Na putu je šumar srete: „Ti si krala, pusta ženo!“ I knjižicu svoju vadi I beleži ime njeno. Udovici s’ grlo stište Kâ da j’ gŷši mòra neka, Pa ne može da izusti: „Nisam krala moga veka!
Olujić, Grozdana - SEDEFNA RUŽA I DRUGE BAJKE
Kada on ponovo otvori oči pred njim će biti prazan zid. Dečak do bola stište očne kapke, želeći da zaboravi, želeći da ne misli.
— E pa, zadržaću te! — zainati se dečak i stište šaku, ali se Zraka, ipak, izvuče i polete u visinu, ljutito i bez pozdravljanja.