Milošević-Đorđević, Nada - LIRSKE NARODNE PESME
žele tri jetrve, Legoše mi pospavati, Dok sa žita rosa spane; Kad se one poprenule, Ali sunce na zaodu; Otud ide svekre Petre, Da on vozi trudne snae, Trudne snae i umorne; Pa besjedi svekre Petre: “Šta ste take, mile snae!
poprenule, Ali sunce na zaodu; Otud ide svekre Petre, Da on vozi trudne snae, Trudne snae i umorne; Pa besjedi svekre Petre: “Šta ste take, mile snae! Kan’ dasu vas zmije pile, Zmije pile i gušteri?
Kan’ dasu vas zmije pile, Zmije pile i gušteri?“ Al’ besjede mile snae: “Bre Boga mi, svekre Petre! Duge njive i široke, Vazdan žesmo, kraj ne višmo.“ 101.
Stanković, Borisav - NEČISTA KRV
Tobož on ne zna put, ne zna stepenice, pa ne bi znao kuda da se uputi. Na to svi zapljeskaše: — Tako, svekre, tako, tako! Sofka ga poče voditi.
okreću se neki zlobno, drugi s podsmehom, gunđaju međ sobom: „seljak“, „kerpič“ ali ipak zato svi ga glasno pitaju: — Svekre, na ćev li si? — Kako da ne, kako da ne? — čuje Sofka kako im odgovara, i sigurno ponova Alilu lepi novac.
I zato počeše da viču, nestrpljivi, što se ne može ući: — Svekre! Šta daješ, svekre, za snaju? — Sve, sve... — poče on. — Ne sve, nego: šta i koliko? Ama sve! — Zar i hanove?
I zato počeše da viču, nestrpljivi, što se ne može ući: — Svekre! Šta daješ, svekre, za snaju? — Sve, sve... — poče on. — Ne sve, nego: šta i koliko? Ama sve! — Zar i hanove?
— Hajde, hajde, svekre! Dosta je, vreme je... — Ohrabrenije na to njegovo ćutanje poče aščika da žuri. A Sofka je znala kuda je poziva, šta
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
Mlada iskoči da vidi, a kad se vrati, svekar je upita: — Na šta laju psi, snašo? — Pa na usta, svekre. — More, ja to znam, ali te pitam na koga laju psi. — E, to je što drugo, — reče snaha.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
Nju mi pita Vuča dženerale: „Što je tebe, moja snaho draga? Kazuje mu Velimirovica: „O moj svekre, Vuča dženerale, sjedi junak u polju široku, u ledinu koplje udario, za koplje je konja privezao, a pred njime stoji tulum
joj reče, kâ da posiječe, te pod sobom konja ustavila, naprijed mu ni kročiti neće, pa Latinka svekru progovara: „Mio svekre, Crnojević-Ivo, Maksimu si sreću izgubio, kako s̓ drugog zetom učinio. Rašta, svekre, da od boga nađeš!
Rašta, svekre, da od boga nađeš! Ako su ga kraste ištetile, ko je mudar i ko je pametan, tome, svekre, valja razumjeti, i svak može
Rašta, svekre, da od boga nađeš! Ako su ga kraste ištetile, ko je mudar i ko je pametan, tome, svekre, valja razumjeti, i svak može muke dopanuti; ako su ga kraste našarale, zdrave su mu oči obadvije, srce mu je baš koje
može muke dopanuti; ako su ga kraste našarale, zdrave su mu oči obadvije, srce mu je baš koje je bilo; ako l̓ si se, svekre, prepanuo đe je Maksim još tanko dijete, njega čekah za devet godina, njega čekah u babovu dvoru, i još bih ga za devet
No ti, svekre, bogom ti se kunem, ja ti vraćaj blago sa jabane, sa vašega vojvode Miloša, te udari na Maksima tvoga, jal̓ naprijed