Upotreba reči sveća u književnim delima


Jakšić, Đura - PROZA

Naša je gomila videla plamen; osećala je da je to mrtvačka sveća na grobu srpskih vitezova!... Jedan starac, bled kao krpa, diže se od zemlje i zagušljivim glasom povika: — Evo

Obradović, Dositej - BASNE

Po sreći, iziđe neko pred nju sa svećom: pozna i sama od šta je bežala. Sveća je prosvešten razum koji nam pokazuje istinu, a mračno sujeverije čini nas bojati se slabe kokoši i pokojnih u groblju

Učen i blagonaravan sveštenik bolje će prosvetiti cerkov svoju nego milioni sveća da u njoj goru. Toronj, zvona, polijeleji, kandila srebrna i čiraci, — sve je to mirska pompa i ukrašenije, a ne Hrista

Simović, Ljubomir - NAJLEPŠE PESME

prepričava njegova se humka ne preskače i ne obilazi njegova se humka polako pretvara u put u malom paklu zapanjenih sveća na njegovom grobu je mrak pripev joj hladan uleće vetar u maglu toplih bara jedna zvezda prastara tu celu pometnju

TRI VEKA U OBRENOVCU 1. Gluv sudija po putu piše štapom. Gluv krojač koncem nišani u iglu. Pod sijalicom od 20 sveća, gluv, na tezgi bakalin sapun seče kanapom. 2.

Glišić, Milovan - PRIPOVETKE

« I nestade je. On onda pobegnu kući; u onom strahu nije imao kad ni gvožđa uzeti. Čim kući, padne kao sveća bolovati: godinu dana sve su ga na rukama prenašali. Jedva se malo pridiže, ali se i posle dugo lecao i najposle umro.

Veselinović, Janko - HAJDUK STANKO

Neka vam se sveća ne ugasi; neka vam se imena pominju do istrage srpskoga kolena!... I DEO: ODMETNIK 1. CRNA BARA Nema veće ravnice u

Beše to čovek ozbiljan, ćutljiv i ponosit. Stas mu prav kao sveća, a korak siguran. Svaki pokret, svaki korak njegov svedočio je o snazi i moći mišića njegovih.

Hajdmo!... Srca su lupala, oči zasijale. Sveštenik koračaše mladićki, stas mu beše prav kao sveća. Kad iz kuće izidoše, on reče Stanku: — Napred, sine!... Vodi nas!

Dučić, Jovan - PESME

Jednu noć vrativ se iz Velikog veća, Posle reči koje sve znaše da plene, Pri plamenu dveju dogorelih sveća Otkri ljubavnika u ložnici žene.

Svojih rešenja i ideja, Svojih načela imate i vi — Kad god se nekom ruši streja, I gasi sveća gde ko živi. Sve se kupuje i sve proda.

Lazarević, Laza K. - PRIPOVETKE

tako milo kad ja sklopim oči, predajem se pokoju, otpuštam stražu i opet znam da majkino uvo sluša svaki moj dah, da sveća još gori, da njeno srce šiljboči.

Sede u krevetima — ne smeju ni sveću da upale. Ljuti se on, bolan, kad vidi da sveća gori. Čuo sam jedanput, kad dođe docne kući, gde progunđa: — Šta će ta sveća u ovo doba?

Ljuti se on, bolan, kad vidi da sveća gori. Čuo sam jedanput, kad dođe docne kući, gde progunđa: — Šta će ta sveća u ovo doba? — Pa da se vidiš svući, Mitre, — kaže moja mati.

Počeše, bogme, oni njegovi pajtaši dolaziti i našoj kući. Zatvore se u veliku sobu, upale po nekoliko sveća, zveči dukat, puši se duvan, klizi karta, a naš momak Stojan ne prestaje peći im kave (a sutradan pokazuje po nekoliko

Četiri prazna svećnjaka; samo u jednom što bukti debela hartija kojom je sveća bila omotana, i crn dim mirno se uzdiže i dohvata za tavan.

Upro pogled u nju pa bleji. — Mitre brate, gospodaru moj, šta si to naumio? Moj otac uzdrhta. Stoji kao sveća, šupljim pogledom gleda moju majku, a glas mu kao razbijeno zvono: — Idi, Marice, ostavi me... Ja sam propao!

Nešto me je pritiskivalo na grudi i gušilo. Kad sam opet otvorio oči, bilo je duboko u noć. Sveća beše sasvim izgorela, i ona hartija, kojom je na dnu umotana bila, beše se upalila i uz nejasnu svetlost dizaše se

Moja mi soba dođe tako tužna, da ti ne umem kazati. Naučio sam da mi uvek gori lampa, a sveća mi je, opet, tako škiljila, da mi se činilo da ništa ne raspoznajem u sobi.

Sremac, Stevan - POP ĆIRA I POP SPIRA

I malo posle dižu se komšinice i odlaze praćene fenjerom. Ostaje soba s ukućanima samo. A zatim se gasi sveća u kući, prestaje šapat i nastaje tišina.

Stanković, Borisav - BOŽJI LJUDI

kao svome rođenom, ispravljaju, nameštaju skrštene ruke, lice, oči, brišu, čiste ga i paze da više glave mu bilo sveća, bilo kandilo ne ugasi se. — Eh, zar kadgod što znalo, popilo, okusilo, zaradovalo se... Leglo u čistu, meku postelju?

Crnjanski, Miloš - Seobe 2

zidu, ispod crnih, dvoglavih, orlova, na okrečenim tavanicama, pred stolom, pred raspećem Gospodina Isukrsta, između sveća, optuženi je stajao zanemeo. Tiho se ljuljao i izgledalo je, svaki čas, da će se onesvestiti.

izišla, ona je iznela sa sobom kandelabar, i u sobi je nastala tišina i nastao polumrak, na mesto treptanja mnogih sveća. Gorela je samo jedna. Isakovič nije nameravao da učini posetu, koja mu je bila ponuđena od strane gospože Evdokije.

A zvonilo je, kao klepetuša, iza vrata. Zatim se, daleko, gore, u visini, sa trećeg sprata, ukaza jedna sveća, u mraku, i jedno, žensko, lice, i ču glas, koji je pitao: Ko je? Agagijanijan toj ženi doviknu: Anastas Veliki!

Stasit je, a crn u licu, kao što su ikone, pred kojima je pedeset godina gorela, i gasila se, sveća. Ima, kaže, krupne, crne, oči, kao većina naših sunarodnika, a lepu, belu ruku, kojom, svaki čas, gladi bradu, koja je

Meću ogledalima, u kafani, na spratu, gde su zidovi mirisali na kafu, uz svetlost i trepet sveća, Mikailo Vani pričao je Isakoviču, oduševljeno, o vladici Vasiliju. A što se tiče lazareta, to je, kaže, lako.

Ko ga je poslao? Otkud dolazi? Šta hoće? Bez dece, sama, uz noćno osvetljenje sveća, ta lepa žena činila se još mlađa nego što je bila. Imala je još uvek držanje nekog lepog hajduka.

Isakovič je uveden u jednu prostoriju, koja mu se učini čitava dvorana, a koju je samo jedan kandelabar, sa pet sveća, bio osvetlio. Imala je gvozdeni balkon, iznad bašte, iz koje je dopirao miris cveća.

Na jednom, srebrnom, širokom, poslužavniku, gorela je, u šandali, sveća, velika, u obliku ljiljana, belog, od voska, delo radionice njenog oca, Despotoviča, voskara.

Idući dan, dok je familija Isakovič sedela pri stolu, pri večeri, uz slabu svetlost sveća, Ana je to ponovila, pred svima.

Većinom je, međutim, zadovoljen, uobičajio, sad, da ode i spava čak na drugom krevecu, tatarskom – u mrak, gde mu sveća nije smetala. A ni kolevka nije bila blizu. U prvi mah, Ana je i sama bila ohladnela prema mužu, uoči svog porođaja.

Varvara je plakala, kad je Pavle polazio, hitno, a kad ga isprati u avliju, u duboku travu, za njom ostade samo ona sveća i trepet kandila u kući. Zašto plače, tiho – čestnjejši Isakovič nije, niti razumeo, niti pitao.

Mačak je počeo da ga obilazi, ali je brzo osetio da to nije čovek koji mazi, pa se povukao. Kad je sveća dogorela, pred zoru, Pavle je video samo zelene, svetle, oči, kao da su svici, u mraku, koji nestaju.

Ignjatović, Jakov - VEČITI MLADOŽENJA

Opet gleda na brata. — Ubili ste me. — Strese se i dušu ispusti. Badava joj sad voštana sveća u ruci. Tako propade ta divna devojka, a nisu joj dopustili jedan dan zadovoljstva. A Šamika se opet nije oženio.

Crnjanski, Miloš - Seobe 1

Pred žutim zidom sobe, između dva čiraka, u kojima je gorelo šest sveća, pod slikom Sv. Katarine Sijenske, stigmatizovane i zagledane u nebo, Komesar je najposle prestao da viče.

parka, sa velikim osvetljenim prozorima, u kojima se crne krstovi prečaga i senke na zidu, borili su se dugo, između sveća u srebrnim čiracima.

im je za trenutak video ružičasta kolena; bakarne svetnjake, sa iskovanim lišćem i malim anđelčićima, pune bezbrojnih sveća, Isakovič, uplašen, video je i nju, u ogledalu, leđima okrenut, pre nego što joj pogleda u lice.

Pod sjajem stotinu i stotinu sveća, njima se činilo da ne mogu sakriti trag svih dosadanjih kiša na sebi, noći prospavanih po selima i pod kolima, nekoliko

Pa ipak su zaslepeli i obnevideli od vampirskih plamenova sveća, u srebrnim svetnjacima, od svetlucanja ogledala, crnih, lakovanih stočića, rezbarija, mramornih ognjišta i svilom

U kući je bio strašan smrad sveća. Gospoža Dafina ležala je čista i mirna, velikih, razrogačenih očiju, ispruženih ruku, pokrivena svojim svilama, kao

od sebe svakoga, pritiskivao je na nju svoje grudi, ne puštajući je ni onda kad su babe htele da joj sklope oči. Sveća koju joj behu strpali u ruke, pala mu je na leđa i zapalila ga. Beše kao lud.

Trebješanin, Žarko - PREDSTAVA O DETETU U SRPSKOJ KULTURI

magije nose htonska, demonska obeležja: delovi nečistih životinja (slepi miš, žaba, zmija, mravi, krtica), smrtna sveća, zemlja s groba, mrtvački prsten, smeće, olovo itd.

U porodici nerotkinju gledaju popreko, sa osudom jer nije ispunila očekivanja i zato što se zbog nje gasi krsna sveća, a ona je i čest izvor sukoba i svađa.

Muško dete je, kaže se, „kućni stožer“, ono nastavlja porodičnu lozu i stara se da se ne ugasi „krsna sveća“. Zato, ako u braku i ima dede, ali nema muške, brak opet nije ispunio svoju osnovnu ulogu i roditelji su nezadovoljni.

Prilikom strižbe upali se sveća, kum uzme makaze, prekrsti se tri puta i kaže: „U ime Boga i Svetog Jovana, šišam Milorada (ili kako mu bude ime).

Gezeman kao „teške kletve“ Crnogoraca spominje ove: „Tako mi se krsna sveća ne ugasila!“ i „Tako mi se kuća ne iskopala!“²⁷ I u drugim našim krajevima takođe su najsnažnije zakletve u decu.

Maksimović, Desanka - TRAŽIM POMILOVANJE

Za ljude i žene u čijoj su mašti razmere sveta pomerene, za one koji usred podne, dok sunce bilionima sveća sija tebi i meni, care, nose neku svoju, malu, sveću, za ljude do zuba naoružane na rogove puža kad naleću.

Kapor, Momo - NAJBOLJE GODINE I DRUGE PRIČE

Provincija — to je za tebe, pre svega, loše osvetljenje. Gole sijalice od dvadeset i pet sveća što poput samoubice vise sa tavanice na tužnom gajtanu bez štitnika, osvetljavajući jedva same sebe i pukotine na zidu

Opet te je sačekalo ono isto osvetljenje od dvadeset i pet sveća, pa si sa čežnjom mislila na svoju udobnu kuću koja liči na razgaženu papuču, na drage uglove i prašnjavi abažur sa

A on je i dalje živeo i proslavio četrdeset i peti rođendan, istina, bez torte i sveća. Iz dva razloga: zato što torta goji i što u njegovim sirotim pušačkim plućima već odavno nema toliko svežeg vazduha da

i što u njegovim sirotim pušačkim plućima već odavno nema toliko svežeg vazduha da se odjedanput pogasi četrdeset i pet sveća. Neko mu reče da su to najbolje godine. Najbolje — za šta? Za lukavost?

Popović, Jovan Sterija - RODOLJUPCI

moja, jest najveće blago na svetu; narod bez narodnosti nije ništa drugo nego telo bez duše, sunce bez svetlosti, sveća bez plamena. ŠERBULIĆ: Izrjadno!

Radičević, Branko - PESME

niska, a dosta i tesna, Oko stola sedi raja besna, Raduje se onom vinu lednu, Pa svećicu zapalila jednu: Gori sveća kao da izdiše, Al' de raja da zapali više, Kad vesela štono god imade, Do parice sve za Vino dade?

134. Mrak je dosta, to je sreća, Drugojače... No gle jada! Nešto sinu — bogme sveća! Ko to ide amo sada? Eto, eto gospodara, — Ta je li mu degod para? 135.

“ 140. „Pa još zboriš, zla ti sreća!“ Ciknu gospa, pa ga turi, Iz ruke mu pade sveća. On s' kâ dulek o tle sjuri. — Al' već meni srce zebe, Valja, bogme, da se grebe. 141.

I on beše, uđe, sede, Već večeru zgodnu jede. Vino pije, i već popi, Napolju se nojca sklopi. Al' u izbi sveća gori, On sa dragom sedi, zbori. Nešto veli da je trudan I odmora vrlo žudan.

Nešto veli da je trudan I odmora vrlo žudan. Tišina je već u dvori, Nigde sveća već ne gori, Samo kod nji ojađelo Što je budno to kandelo, Pa se muči, tužno gori, Sa mrakom se tužno bori, Traži

Mora sveću već užeći, Mora dragu svom poteći. „Sveću, sveću!“ — Eto sveće, „Glava, glava sve s' okreće... Al' ta sveća slabo gori, Oh, ala me žeđa mori! Vode, vode!“ I po vodu ona ode. „Što bi, Bože ti sileni!

“ pa je diže. I već sveća već dogore, Noćca virnu kroz prozore, Ma još veća tude tama, A u tami straža sama. II Sunce zađe, dan umire,

Stanković, Borisav - IZ STAROG JEVANĐELJA I STARI DANI

Još izdaleka zamiriše tamjan. Iznad crkve se leluja krug svetlosti od sveća i probija se krstovima kroz tamni krov. Čuje se tiha pesma.

Čuje se tiha pesma. Oči mi se zasene od mlazeva tolikih voštanih sveća što ih je oko crkve pripaljeno. A ona, crkva, usred tih svećâ, koje ližu njene kamene zidove, onako široka, i velika,

Čaršija puna magle, ispresecana ukrštenim mlazevima sveća iz dućana ili kuća. Samo fenjeri na česmama i mehanama čkilje i trnu od magle. A magla pada, pada...

Samo iz velike, gostinske sobe videlo se kako na sredini sobe sveća gori. To je sigurno bila njegova sveća, upaljena mu više glave.

Samo iz velike, gostinske sobe videlo se kako na sredini sobe sveća gori. To je sigurno bila njegova sveća, upaljena mu više glave. Kad se ispesmo u kujnu, i to do vrata, u mraku, naiđosmo na oca mu.

Više glave mu, u činiji punoj brašna, gorela je jedna velika sveća, sa još puno oko nje malih sveća zapaljenih od onih što su došli.

Više glave mu, u činiji punoj brašna, gorela je jedna velika sveća, sa još puno oko nje malih sveća zapaljenih od onih što su došli.

A ta velika sveća, onako visoko, ozgo, osvetljavala ga mrtvog, a naročito lice mu, glavu, oko koje beše poređano cveća, šimšira, i to

Žene još večeraju. Jedu obično mnogo i užurbano. A više glave Mitine gori ona velika sveća, osvetljava celu sobu trepereći, prskajući, kao da će svakog časa ugasiti se i pasti na mrtvu Mitinu glavu, koja sad

testijica vode, u grlo joj kita suha bosiljka, a po dršci testije i bokovima crne se kaplje voska nakapalih od toliko sveća koje mu je palila.

Braća joj, Ita i svi već su bili polupijani. Zavalili se. Po stolu ispolivano vino, izglodane kosti, rasturen duvan. Sveća na sredi stola osvetljavala ih je.

Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA

Kad posle toga prođe neko vreme, ali iz one jame nikla zova, i tri pruta narasla lepa i prava kao sveća. Čobančad kad nađu zovu, odseku jedan prut i od njega načine sviralu, ali kad počnu svirati, svirala izdaje glas: — U

Kapor, Momo - BELEŠKE JEDNE ANE

Mada je, izgleda, zaboravio da skine ranac ispod kaputa (toliko je bio pogrbljen i ga-ga), gosn Krečko se ispravi ko sveća i stade mirno s rukom prinetom obodu šešira.

Tešić, Milosav - U TESNOM SKLOPU

Zlo je meni cijukalo kad mi rebra čijukalo: Ja sam sveća, cvete beli, što ti svetli dok te celi. Zlo je meni tiho reklo kad mi gvožđem uši peklo: Ja sam igra - nisam

Ćopić, Branko - Čarobna šuma

“ Tekli su dani unedogled, na mlinu starom tišina, led, smrzla se voda, drvo i kamen, sa sveća trepti plavičast plamen, zastao žrvanj, večita čigra, jedino vatra dedina igra.

Morem slanim, u daljine, mirnim hodom, putovȏ je deda brodom. Stajao na samom pramcu, kao sveća, prav i krut, krstio se i čudio kako laća znade put.

Petrović, Rastko - LJUDI GOVORE

— Dobro veče. — Dobro veče, gospodine. Pred krčmom, u potpuno mračnoj ulici, dva puta više ljudi. Unutra gori sveća. Sedam za sto ispod sveće i pokušavam da čitam Život Čeliniev. Redovi igraju prema igri plamena.

Pavlović, Miodrag - Srbija do kraja veka

se naš glas kukavno izvija sad hoće da i njega svi čuju dosta je slušao naše kukumavke izgoreše mu nokti od silnih sveća i vrat mu je pridavljen od peškira koje vezujemo oko hrasta ništa mu naše temenanje ne prija on nema gušobolju ni

Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 1

Na ulasku u crkvu zapahnu nas miris tamjana i sagorelih sveća. A raspeti Hristos, sa bolno izdignutom glavom, upućuje molećive poglede i kao da veli: „Gospode, oprosti im, jer ne

Između preklopljenih ručica, gorela je sveća... A jedna žena, sigurno nesrećna mati, sedela je više glave malog mrtvaca i tiho naricala. Prošli smo ćuteći...

Simović, Ljubomir - PUTUJUĆE POZORIŠTE ŠOPALOVIĆ

Ko oči i usta. Ili ko razne šare. Pa turiš unutra sveću. I sveću zapališ. I poklopiš onim poklopcem. A sveća iznutra kroz one rupe sija! SOFIJA: To mora da je lepo! DROBAC: Ponekad tako sija po pešes tikava!

Ranković, Svetolik P. - PRIPOVETKE

Tresu se i kupe šljive. Raširila se pred očima velika, gusta, zelena gora, gora od šljiva. Dugi, pravi, kao sveća, redovi otegli se u nedogled.

Opaziše nas i ućutaše. Pred nama se viđaše ogroman plast, a na vr' njega stajaše upaljena sveća. To beše velika rpa kukuruza, najveća u celom selu, sastavljena iz četiri velike luke i dve njive planinuše.

Rakić, Milan - PESME

ČEŽNjA Danas ću Ti dati, kada veče padne, U svetlosti skromnoj kandila i sveća, U čistoti duše moje, nekad jadne, Čitavu bujicu proletnjega cveća.

Stanković, Borisav - NEČISTA KRV

Uvek pored mirisa samih jela osećao bi se i drugi miris u njima, miris tamjana, pokapanog voska od sveća i suvih, istrulelih, oko krstača izvešanih šimširovih venaca.

| Na otvorenoj kapiji ispod sveća, zaista ugledaše kako iz kola silazi on. Lice mu ne videše, ali po odelu ga poznaše.

gostu, činilo se da — (a to kao da gleda obrnuto, kroz sebe i iza sebe) — otuda sa njine, Sofkine kuće, jednako gori sveća i osvetljava ovamo ispred njega put.

svršeno, nije najgore, da po ovome što nikako ne može da se smiri, ima nešto još gore da dođe, jer, osvetljen od onih sveća, koje su već nakrivo gorele, videlo se kako mu pojas i sva polovina drhti, trese se, kako ga kolena, butne kosti

joj donesoše odelo, sapune, igle i češljeve; kako sve to ispred nje na stolici i po prozoru poređaše, i iza upaljenih sveća prisloniše veliko ogledalo, ostavljajući je samu, da se obuče i nakiti za večeras, za proševinu i „pijenje“, — ništa je

i velike, niko onako, za tridesetoro, dugačke, jednostavne peškire preko kolena, niti iko ima onakve i za onoliko sveća zlatne i srebrne čirake. Posle se ču kako odozgo viknu: — Magdo!

Crkva, onako široka na stubovima, sa tremom oko sebe, starim krovom, starim direcima, nagorelim od mnogih sveća, patosana onim širokim ispucanim pločama i sa mračnim, na svod, gvozdenim prozorčićima, poređanim do ispod samog

osećao, sav je trnuo osluškujući da li se ne čuje što iz onoga sopčeta gde je Sofka i odakle se videlo kako još prska sveća. Srećom ništa se nije čulo, ni Sofkin plač, jaukanje.

Jedva se ujutru razabra. Tek što je svitalo. Velika lojana sveća u čiraku, više njene glave, dogorela je do drške čiraka i rascvetana gasila se šireći zadah.

Danju ništa za sebe ne bi znala. Noću bi se rasvešćavala. Videla bi kako joj više postelje, u strani, gori jednako sveća u onom poprskanom čiraku, do sveće stoji tepsija sa jelom, što bi svekrva danju, dok bi ona bila u zanosu, donosila,

Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA

Bijeli se kao tava na snijegu. Boji ga se kao vrana skeledžije. Boji ga se kô nakovanj čekića. Boji ga se kô sveća pomrčine. Boji se kao devojka od udaje. Veseli kao na daći. Veseli se kâ i mati mrtvu sinu.

(Kosa za košenje trave) 120 — Svoj drob ije, svoju krv pije? (Sveća — lojana ili voštana) 121 — Sito cvili, gladno ćuti?

(Prosjačka) 321 — Koja kuća nema pi komšija ni ulice, a puna je sveta? (Lađa na moru) 322 — Koja sveća više gori: voštana ili lojana? (Ni jedna više, već obe niže) 323 — Koja su krila bez perja?

(Kućni prag) 350 — Šta po noći cvati, a po danu vene? (Sveća) 351 — Šta se vodom pali? (Kreč) 352 — Šta se peče, a ne može se ispeći? (Crepulja) 353 — Šta stoji u crkvi na glavi?

Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE

lepu i veliku; vrata su bila otvorena, ona uđe unutra, kad tamo, sobe ne može lepše biti, i na astalu u jednoj sobi sveća gori.

Kad posle toga prođe neko vreme, ali iz one jame nikla zova, i tri pruta narasla lepa i prava kao sveća. Čobančad kad nađu zovu, odseku jedan prut i od njega načine sviralu, ali kad počnu svirati, svirala izdaje glas: „U

Sveti Sava - SABRANA DELA

naš manastir ništa od toga, niti iguman drugima da daje, nego naprotiv, da se tu daje iz našeg manastira spomena radi, sveća svetom Savi, ulja 60 litara. A za sve drugo ostavljam na volju igumanu i svoj bratiji.

sebe, i pažljivo, smotreno nadgleda u pojanju i čitanju da nešto ne izostane u vašoj ulenjenosti, a usto još i na paljenje sveća i čišćenje i paljenje kandila, ili na spominjanje živih i umrlih, koji su upisani da se spominju; još i panihide po predanom

Simović, Ljubomir - ČUDO U ŠARGANU

ANĐELKO: Kakva sad govornica? IKONIJA: Odneli ga zajdno sa govornicom! Gorela ko ova sveća, ako nije! Da se triputa prekrstiš! ANĐELKO: Pomoz ti meni da ovog unesem, a posle se krsti! CMILjA: Al je težak!

Stanković, Borisav - JOVČA

Otvore se časkom vrata na kujni, jedna snaha u nanulama sa svećom ode gore u Jovčinu sobu, otvori je, zapali još sveća i vraća se u kujnu; druga sveća, s težim koracima, ispadne iz kujne i promiče desno iza kuće.

kujni, jedna snaha u nanulama sa svećom ode gore u Jovčinu sobu, otvori je, zapali još sveća i vraća se u kujnu; druga sveća, s težim koracima, ispadne iz kujne i promiče desno iza kuće. JOVČIN GLAS (nestrpljivo): Ama, što se ne otvara to?!

Ćosić, Dobrica - KORENI

— izlete Aćimu, pa se još više zbuni, i uplaši, i obradova, i još više uplaši od radosti. Sofra se iskrenu, sveća se izduži do tavanice i buknu. Pogleda u Đorđa. Nije smeo u Vukašina.

Više kreveta, njegova velika fotografija iz Pariza istopila se u suvu, veliku mrlju. Voštana sveća, zaboravljena na peći, izgorela: vazduh otužno miriše na smrt. Po Vukašinu se odjednom stvrdla jeza.

Šta je krala?... Grožđe i nekoliko puta tikve za svinje. Do udaje ništa više. Još nešto, još... Čula je kako vosak sa sveća kaplje u pepeo. Čula i svoje disanje Bilo je toliko glasno kao da vetrovi duvaju. Od straha je zaustavila dah.

U svitanje, mekim šumom goveđih opanaka prišao joj je kaluđer i pozvao je da ustane. Zapalila je dvanaest sveća, poljubila krst hladniji od zimskog jutra, stavila dukat na istegnut i posrebren Hristov trbuh, gadljivo ispila bajatu i

Olujić, Grozdana - NEBESKA REKA I DRUGE BAJKE

Kada je otvorio oči, oko njega je sve bleštalo. Činilo se da u svakom komadiću leda gori po jedna mala sveća. »Verovatno sanjam?« — pomisli princ ugledavši u kocki leda crvenu žabu, i zbog nečeg se seti crvene zvezde.

Popović, Bogdan - ANTOLOGIJA NOVIJE SRPSKE LIRIKE

Ali ko bi danas smeo Sećati se sretnih dana! Ne smem ni ja da te čitam, Pesmo moja nečitana! Pored mene sveća drkće, K'o da b' pesmu čitat' htela; Ja je dadoh njenom plamu Hartija je izgorela.

Gde na druga brojim, Tu krvnika imam, Gde ja lovor svojim, Trnov venac primam. - Skori sveća kraju, Danak crnoj noći, Al' kraj mome vaju Nikad neće doći. Đ.

Milione progutala j' tama, Crna tama mnogih tisućleća, Niko ih se više i ne seća... - Na pogdekom uvek gori sveća! Il' je sveća, il' je ime svetlo, Il' su dela koja se ne gase, Pa redove nedoglednog groblja Svojom zrakom krase.

- Na pogdekom uvek gori sveća! Il' je sveća, il' je ime svetlo, Il' su dela koja se ne gase, Pa redove nedoglednog groblja Svojom zrakom krase.

Jadni Pesnik već sto leta leži na dnu groba. Noć ne ide, stoji. I samo bezglasno, Po zidovima, u gorenju svome Vesela sveća što treperi jasno, I niže senke, krupne, k'o fantome. A ona čita...

dok san žudni, mili, Krilom je, mekim k'o paperje laste, Oseni tužnu, umornu, na svili. Sama sveća gori u samotnoj vili. J.

Milanković, Milutin - KROZ CARSTVO NAUKA

U velikoj dvorani, u kojoj su se varoški većnici okupili, vladala je, pri slaboj svetlosti sveća u koju se mešala i svetlost ranoga jutra, neka čudnovata vrsta polutame u kojoj su svi prisutni, isceđeni od umora,

„I taj vaš dokaz je neoboriv“. „Pri sagorevanju troši se vazduh. Sveća, smeštena u zatvoren recipijenat, gorela je dotle dok nije potrošila jedan deo vazduha sadržanog u njemu.

„Vrlo tačno rečeno!“ „Pad Napoleonov nije Lagranž doživeo: umro je bez bolovanja i ugasio se kao dogorela sveća 10 aprila 1813 godine. Njegovi smrtni ostaci sahranjeni su u Panteonu, a Laplas mu je odžao posmrno slovo“.

Vasić, Dragiša - SABRANE PRIPOVETKE

U njima, unutra, kao u krletkama, iza belih velikih sveća povešanih o eksere, nazirale su se dobroćudne glave invalida-prodavaca, čije su štake bile prislonjene uz stolove sa

Činilo mi se, pored toga, kako se usred dima voštanih sveća, uz užas čudnih šumova, neke teške a nevidljive gvozdene poluge ravnomerno, i jedna za drugom, spuštaju i slažu na same

Gori tako Sima od onog nestrpljenja, da izgori kao sveća na vetru, a diskusija sve življa i ogorčenija i interesantnija, pa Iketa Vasić nadvikuje sve i energično dokazuje svoje

Ranković, Svetolik P. - GORSKI CAR

Kad planuše nekoliko sveća i hram se osvetli, hajduci priđoše k stolu na sredini hrama, gde stajaše starac pod epitrahiljem i prevrtaše žurno neku

Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA

Kad posle toga prođe neko vreme, ali iz one jame nikla zova, i tri pruta narasla lepa i prava kao sveća. Čobančad, kad nađu zovu, odseku jedan prut i od njega načine sviralu, ali kad počnu svirati, svirala izdaje glas: — U

Petković, Vladislav Dis - PESME

Osećam studen sa pospalog cveća, Veliki korak od te spore pratnje, Oblake dima nevidljivih sveća, Skupljene suze za nevine patnje.

Tesla, Nikola - MOJI IZUMI

Sijalicu od 16 sveća trebalo je staviti u hodnik i pošto sam odabrao mesto, naložio sam monteru da položi žice. Pošto je radio neko vreme

Pupin, Mihajlo - Sa pašnjaka do naučenjaka

Nije bilo horskog pevanja u crkvi u Delaver Sitiju, nije gorelo mnogo sveća i nije bilo prijatnog mirisa tamjana, nije bilo skladnih zvukova crkvenih zvona.

putem kojim se kretao Moltke i pokazao mi feldmaršala kome je tada bilo osamdeset šest godina, a bio je prav kao sveća. - Da li si ikad video skromnijeg, misaonijeg i produhovljenijeg čoveka negde na svetu? - upitao me je Nikola.

Petković, Novica - Dva srpska romana (studije o Seobama i Nečistoj krvi)

oseća, a ispred njih svetli fenjer koji nosi šegrt; zamiču u čaršiju, i magla je sva „ispresecana ukrštenim mlazevima sveća iz dućana i kuća”; kad skrenu u tečinu ulicu i približe se njegovoj kući, u susret im svetle dva na kapiji obešena

U kući je dočekuje „mračna, upola otkrivena postelja” i u čiraku zagušljiva lojana sveća, dok je napolju „mrak, i to gust, težak”.

u prošlost: vrativši se u sobu, zatiče „mračnu, upola otkrivenu postelju, s još otiscima od očeva joj tela, lojana sveća u čiraku prska i zaudara na izgoreo loj, a napolju mrak, i to gust, težak , i njoj upravo „tada sve iziđe”, pa je „čisto

na dvorišnoj kapiji - kroz koju prolazi da bi zasvagda promenila boravište - venac suhog cveća s mirisom tamjana i sveća, onda ne možemo a da ne pomislimo na svadbenu stilizaciju, u slovenskom folkloru dobro očuvanu, nevestinog odlaska iz

gostu, činilo se da - a to kao da gleda obrnuto, kroz sebe i iza sebe - otuda sa njine, Sofkine kuće, jednako gori sveća i osvetljava ovamo ispred njega put”.

od sebe svakoga, pritiskivao je na nju svoje grudi, ne puštajući je ni onda kad su babe htele da joj sklope oči. Sveća koju joj behu strpali u ruke, pala mu je na leđa i zapalila ga. Beše kao lud.

Jovanović, Jovan Zmaj - DRUGA PEVANIJA

1888. NE ŽALIM Imao sam dobru misô (Tako mislim bar), A u meni gorucô je Sa Parnasa žar. Sveća gori, pero spremno, Hartija je tu; E, sad sedi pa napiši Lepu pesmicu.

Znam, ne prkosi, — Al’ svoj tako kratak život U grob unosi. I tako sam s njim ratovô Čitav jedan sat, Dok i sveća ne dogori, I ja legoh spat’. Propade mi lepa misô; Tome nisam kriv. Al’ ne žalim — bar je leptir Ostô danas živ.

Dok god traje pobožnoga žara, Pravoslavnih hrama i oltara, Njenom grobu poslaće se sveća, Venci viti od svežega cveća.

Samo jezik seka Pelin Mogô b’ biti — malo kraći. »Starmali« 1881. LEPTIRICA Na stolu je mirno sveća gorukala, A po sobi leti leptirica mala.

Veseli se tome kao nekom daru: Njena mala senka igra po duvaru. Malena je senka. Ostrag gori sveća. Al’ što bliže k sveći, a senka sve veća. „Tako li je dakle!

Krakov, Stanislav - KRILA

— A ona ljubila menja, ljubila... i praporščik izviđač zanosio se tom čednom ljubavi između iskapanih sveća na stolu i praznih boca od konjaka. Neko je napolju udarao u balalajku.

— Gospodo, ja nemam više novaca, izjavio je Duško kada je već i sveća počela da dogoreva. — Na frontu novci donose nesreću, tešio ga je neko i sa zadovoljstvom osećao kako ga žulje zlatnici

Todorović, Pera - DNEVNIK JEDNOG DOBROVOLJCA

— A što će ti sveća? — Hoću nešto da pišem. — Je l' za Čarnojevića? — Nije no za me. — Valjade pismu kući?... mu slavca, gospodine, baš

Jovanović, Jovan Zmaj - ĐULIĆI I ĐULIĆI UVEOCI

Samovati, bolovati, Jadovati... oj! Al’ si strašan, al’ si dobar, Čudni Bože moj! Mala sveća gorila Tužno, žalosno, Crna me je slutnja stisla Kad sam pogledô.

Pa čuj šta zvezde poje, Tu radost veliku: Srb ljubeć’ ljubu ljubi Po krstu čeliku. LXXIII U odaji sveća gori Što najbolje zna, Drkće, plamti, nešto gledi — Ko bi znao šta?

Uzdisaj se jedan diže Dubok, hitar, smeo, Pa ugasi onu sveću — — Je l’ baš tako hteo? Raduje l’ se ona sveća, Ili joj je žao Lete l’ i sad uzdisaji — Ko bi kaz’ti znao.

Večnost samo?! — E, pa šta je! E, pa šta je prostor taj!? Ispuniti kadar ga je Jedan cigli uzdisaj. XIII Kao sveća voštanica, Koju je držala Ruka malaksala, I gledale oči, Zanosnom nemoći, Na samrtnom času, Na svome ugasu —

Zanosnom nemoći, Na samrtnom času, Na svome ugasu — Oči magla preli, Borba grudi smori, Patnik se isceli — A sveća još gori... Gori u tišini, U pustoši toj, — Takav mi se čini Sada život moj.

Ali ko bi danas smeo Sećati me srećnih dana — Ne smem ni ja da te čitam, Pesmo moja nečitana. Pored mene sveća dršće, Kâ da b’ pesmu čitat’ htela, Ja je dadoh njenom plamu — Hartija je izgorela.

Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 3

molim za moj račun, br-brza paljba... po pet, u „plafon“. — Neka bude! — Pali! Tak, tak tak... Malter je padao, sveća se lelujala, čaure odskakale, a Kosta „Turčin“ digao ruke i razdragano viče: — Pesma nad pesmom... Simfonija...

Leskovac, Mladen - STARIJA SRPSKA POEZIJA

Dajte brže korpu cveća I četiri ogledala, I voštanih devet sveća, Novi mider od perkala, I pariski rokoko, I pantlika barem sto.

Jakšić, Đura - PESME

Skori sveća kraju, Danak crnoj noći — Al’ kraj mome vaju Nikad neće doći! 1856. JOŠ... Jedan dim još, jednu čašu, Jedna

Stanković, Borisav - GAZDA MLADEN

Lomila se po kujni, ognjištu, rafu, sudovima. Navek jedna strana kujne bila u mraku, te je celog dana tamo gorela sveća, da bi se moglo da radi.

Počinju da večeraju. Na sofri zabodena u čiraku sveća odozgo osvetljava sofru, parčad hleba, viljuške, sahane, i njih oko sofre.

Dobro mu dođe ta samoća. U dnu magaze gorela je u čiraku lojana sveća, on je bio gore u dućanu. Da bi bio kao još usamljeniji, on se diže i pređe tamo, u magazu.

Da bi bio kao još usamljeniji, on se diže i pređe tamo, u magazu. Sveća je, zaklonjena kamenima soli, buradima, daskama, jedva gorela i osvetljavala. On sede.

[Mladen je uspeo da natera Jovanku da se vrati mužu.] Ponekad se ustumara. Gore, u sobi, gori mu sveća i leže otvoreni tevteri, spiskovi veresije, primanja, dugovanja, a on dole, u bašti, šeta, puši.

Kad mu je teča došao gore, da ga probudi i da mu javi, on ga je već bio našao spremna, obučena i gorela mu je sveća u sobi.

I opet se po kući razastre i zacari miris tamjana, sveća, kandila. Opet počeše da se crne šamije matere mu i ostalih žena, opet sluge, sluškinje uzeše onaj svečan, miran i

Kad se smrači, samo viknu: — Sveću! Mati mu unese. Sveća nova, u zlatnom visokom čiraku i upaljena osvetli njega spreda i mesto oko sebe kao kotur.

Čajkanović, Veselin - REČNIK SRPSKIH NARODNIH VEROVANJA O BILJKAMA

Ako se u pušku metnu tri zrna p. i uskršnja sveća, može se iz nje ubiti veštica (Karadžić, 3, 186). Ako čoveka noću progoni kakav nečist demon, neka se, ako može, skloni

Nenadić, Dobrilo - DOROTEJ

Ranije, u stara dobra vremena, moglo se za nekoliko kao od bede smunđarenih, nedoživljenih očenaša i nekoliko kržljavih sveća pripaljenih na oltaru, dobiti isceljenje, a sad je ovaj prokleti mušičavi, svadljivi kopilan tražio debele ovce, svaku je

Ilić, Vojislav J. - PESME

Pećina danju u kamen se stvara, A u noć opet u staklo pretvara. Bezbrojno sveća, do u samu zoru, Zasvetle opet u staklenom dvoru I opet bajni zahore se glasi, Ljubavni klici, pesme i uzdasi.

Dan i sunce ode, Al' duša s tugom svetlosti se seća. Upalićemo buktinju slobode Mesto lojanih novinarskih sveća A njezin plamen nije tako mali, On može, muzo, nebo da zapali! 8.

Milanković, Milutin - KROZ VASIONU I VEKOVE

Prvi sprat tog gospodskog doma, osvetljen bezbrojem sveća, pun je Gostiju. Gospođa nema, da bi njihovi muževi mogli, nesmetano pijančiti.

Sekulić, Isidora - Kronika palanačkog groblja

ludu Katu, policiska kola dovezla na groblje, i on je metnuo u mrtvačnicu, i celu noć se videlo „k'o kandilo, iliti sveća”... a njoj je samo dobri Bog mogao zapaliti tu samrtničku voštanicu...

U pekarnici tinja neko malo osvetljenje, izgleda da je sveća. Zašto gori, ne zna se, jer su svi pekarevi legli, pošto ustaju odmah posle dva sata u zoru. Svejedno.

Ni Agnica nije išla za pogrebom: skoro isprošena, „ne valja se da ide na groblje”. Gospodar-Gavra nosi paket sveća i veliku bocu zejtina. — „Fali mu samo zelena kecelja” — šapće neko.

Ne pitajući za trošak, ukrašavali su crkvu i portu brdima cveća i sveća i ćilimova. Hristov grob — raskoš. Tamjan se jednako pali, sva porta miriše.

Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 2

Sigurno je umro od gladi. Neko mu je prekrstio ruke na grudima i između prstiju stoji mu upaljena sveća. Samo što nije dogorela.

Stefanović Venclović, Gavril - CRNI BIVO U SRCU

DOBA 90 CARICA PROLEĆA 91 OSVAJANjE UNUTRAŠNjIH ŽITNICA 93 POZIV NA ČITANjE 94 MUDROST SLUŠANjA 95 SVEĆA JE MORE 96 POHVALA VEČITOJ MERI 97 POSLEDNjI DAN 99 SAN 100 GOSPODAR VODA 101 PESMA LjUBAVI I STRAHA 102 PEVAČ U3

Popre nego ustom i ustnima i jeziku, — ovim eto, otvoriti se i privući u sebe duha! SVEĆA JE MORE Morsko oko u ruku Hristovih je; zemlja telo je, tome telu sveća je more, s kojim no vode videše u Jordanu

SVEĆA JE MORE Morsko oko u ruku Hristovih je; zemlja telo je, tome telu sveća je more, s kojim no vode videše u Jordanu Boga i uplašiše se: more vide, te pobeže; položi na more svoju ruku, na to

IZ PSALAMA Ti moj mrak razgoniš, sveću mi pališ; imajući tebe, žešću vatru, u sebi neće mi se nikad sveća ugasiti. MOLITVA ZA MIRAN PUT U VEČNI VILAJET Rodaj nam, skrbnim, so te loze vina da pijemo i našu tugu

al' je došao ti drug tvoj nejači za tobom, kome si što zlom nahudio; uzdahnuo je do boga na te, u tome ti je tvoja se sveća utrnula.

Širi se kano pućak u ništo. Tko je mudriji, valja mu da je i pošteniji. Ne žegu zato sveća da ih pod astal, il' mu pod klupu meću. Kakvi ljudi biše, takvi i pop. Ka aspidi gluhi. Caru carevo, a Bogu božije.

Ja runo, — kiša da izaspe se na me. Evo kupina, — nek je zažeže gornji oganj! Evo svećnjak, — na njemu da svetli goruća sveća. Ručka ja — nek se saspe i sruči se mana. Ja postenja — može leći mladoženja. Carska sam stolica — ne ka sedne car.

Taj za mnom ide; popretežniji i jači je od mene, njega i počekajte da od njega dokonanje uzmete. Ja sam isto jedna vaša sveća i malo vas prosvetljavam jasnoćom. Al' on je veliko pravo sunce, koje no svu zemlju obsjava.

Sremac, Stevan - ZONA ZAMFIROVA

Tada obično svi iziđu, samo po jedno muško i žensko od mlađih ostanu, stoje tu kao sveća pravo i očekuju zapovesti, dvore ga. Ali većim delom dana to je mesto samo za čeljad i za ženskadiju.

A Zona samo prći usta i ne odgovara ništa; stoji kao sveća, sa sastavljenim nogama, i ne može odmah da se krene. — Pa pozdravi se na dadu Kostadinku.

Copyright 2024 Igra Recima Politika privatnosti