Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
njegove crte u osmijeh — svejedno, same oči ostajale su uvijek iste, duboko ozbiljne, bez prelaznih odraza i letimičnih svijetala. Neumitnom jasnoćom ocrtane, postojane zjene, a opet nepronicljive, apsolutne, kao zjene gospodnje. — Mama!
A koji put je crljeno-crljeno, mili bože, rekao bih sama vatra! Živo me zanima da li će mu te senzacije svijetala i ognjeva ostati i kasnije, kad odraste, ili su to posljednji trzaji, spontana poigravanja vidnog aparata još nesviknutog