Milošević-Đorđević, Nada - LIRSKE NARODNE PESME
80. Povila se zlatna žica iz vedra neba, Savila se milom kumu u svil’na nedra. To ne bila zlatna žica iz vedra neba, Već to bila lepa Ruža od dobra roda.
Povila se zlatna žica iz vedra neba, Savila se milom svekru u svil’na nedra. To ne bila zlatna žica iz vedra neba, Već to bila lepa Ruža od dobra roda. 81.
Jakovljević, Stevan - SRPSKA TRILOGIJA 2
Šta ćeš, kada bez toga sada ne ide, kad drukče ne biva! Ne stvara se carstvo „sve ležeći na svil’nu dušeku“ i rezolucijama onih koji nas iz pozadine, iza devet mora i devedeset gora, bodre da istrajemo do kraja...
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
“ Kad to čuše tri l'jepe đevojke, obje krajnje srednju pogledaše, a Roksanda u zelenu travu; savi skute i svil'ne rukave, pak pokupi burme i prstenje, sitan biser i drago kamenje; a đevojke dvije pobjegoše.
Kad ga viđe nejaki Urošu, lako skoči sa svil'na dušeka, lako skoči, pake progovori: „Blago mene, eto moga kuma, eto kuma, Kraljevića Marka!
“ Ruke šire, u grla se grle, u bijelo cjelivaju lice, za junačko pitaju se zdravlje, pa sjedoše na svil'na dušeka. Tako malo vreme postajalo, danak prođe, tavna noćca dođe.
izgibe vojska na Kosovu i obadva cara poginuše, car Murate i kneže Lazare, pade krvca konju do strmašca i junaku do svil'na pojasa, — po njoj plove konji i junaci: konj do konja, junak do junaka, a mi tice doletismo gladne, doletismo i gladne
izgore varoš na Kosovu i izgore kula Adžagina, onde bili moji orlušići, pa i skupi Kraljeviću Marko, on i skupi u svil'na nedarca, odnese i dvoru bijelome, pa i rani čitav mesec dana, čitav mesec i nedelju više, pa i pusti u goru zelenu,
“ Rasrdi se vojvoda sibinjska, pa išeta pred šatora svil'na pa doziva vojvodu Kajicu: „Od', junače, da s' nadstreljujemo, da bijemo nišan za oblakom!
“ Pa se maši u svil’ne džepove, te izvadi dvanaest dukata i dariva bogom posestrimu, ona njemu svilenu košulju. Pa odoše dvoru bijelome.
Kad je bilo veče po večeri, tad ustade od Konjica Janko, pak otpasa dva svil’na ćemera, oba puna žutijeh dukata, pa ih daje pobratimu svome: „Pobratime, beže Ali-beže, odavno se jesmo