Vasić, Dragiša - SABRANE PRIPOVETKE
„Ali nije u tome stvar. Nego stvar je u tome zašto je sve ono bilo, kakav je ono uzrok i zašto su me...“ I Petronije Svilar, nesposoban da poveže misli i da njima upravlja po svojoj volji, pritisnu lepljivim prstima vrelo i znojavo čelo i
to je svakog moglo snaći. A po podacima sve će se uzeti u obzir i sve samo od tebe zavisi. A kad Petronije Svilar osta nepomičan i nem i posle svih nagovaranja, ona obrijana, debela i glavata ljudina pobesni.
— Na posao! — začuo se otud njegov preteći glas. „Smrt“, sevnula je kratka, užasna misao i Petronije Svilar, koga su tukli po glavi, grudima, trbuhu i kolenima nečim strašnim, tupim, onda obema pesnicama jednovremeno sa obe
Slomljen, sa kolenima uz vilice, u grozničavom cvokotanju Petronije Svilar, kome se sa svešću povratilo i sećanje, prožive u jednoj sekundi sav užasan doživljaj koji nikako nije razumevao.
— Je li, dakle, molim te, ti si Petronije Svilar? — Jest, tako je moje ime. — Fabrički si radnik? — U livnici gvožđa.
— Jest, tako je moje ime. — Fabrički si radnik? — U livnici gvožđa. Otpušten sam bez povoda — jedva je odgovorio Svilar. — To te ne pitam... Osuđivan? — Nikad, gospodine, nisam... — Star? — Trideset četiri godine.
levoj šaci, sačekivao da drugo, neko mlađe lice kome je diktirao, upiše lične podatke prema pitanjima što je postavljao, Svilar se zaprepašćeno naprezao da razume: zašto mu se to sad ne veruje istinitom iskazu da je oženjen.
I Petronije Svilar oseti istog trenutka kako i njega nešto grozno oštro, onako isto kao ona kružna žica, seče, steže, guši i davi mu
Ali niko nije primetio zašto se stropoštao Petronije Svilar i samo je brada islednikova najedanput zadrhtala, pa je, izbezumljen u izneverenom očekivanju, besno poskočio sa stola.
— Sve mi je jedno govoriti, ali šta? — Pa je iskolačenih očiju, premlaćeni Svilar gledao preda se i samo puštao slaba stenjanja kao neko koji je na izdisaju. — Majčina ti, idi gore i laži makar šta!
A mi ćemo učiniti sve da ti olakšamo, da te spasemo, to je naša stvar. — Sve — bolno je prostenjao Svilar pa je klonuo i oči mu se sklopile.
— Hoću, sve — sipljivo je odgovorio Svilar, ali očne kapke nije mogao da podigne iako je baš naročito želeo da gleda ovog čoveka i da ga zagrli i da mu kaže:
Stefanović Venclović, Gavril - CRNI BIVO U SRCU
nesrećnik, imovit dužnik, tancovođa slepčovođa, gizdav ružan, okretan šuvrtan, zanadžija rabadžija, poglavar motičar, svilar svinjar, dragonoša abonoša. Sve redom probrcne se ka od mleka surutka.