Trebješanin, Žarko - PREDSTAVA O DETETU U SRPSKOJ KULTURI
G. L. Permяkov, AN SSSR, Moskva 1984. Kpetanović Ljubušak, M., Narodno blago, Svjetlost, Sarajevo 1986. Kapler, K., „Pojam čudovišta“, Čudovišta i vragovi (Gradac, 73—75), Čačak 1986—1987. Karadžić, V. S.
Hangi, A., Život i običaji Muslimana u Bosni i Hercegovini, Svjetlost, Sarajevo 1990. Halpern, Dž. M. i Barbara Halpern, „Promene u shvatanima o ulogama muža i žene u pet jugoslovenskih
Matavulj, Simo - USKOK
Svi poustajaše i poljubiše se s njim. Pošljednja se s njim poljubi Milica. V Kad Janko otvori oči, zasijeni ga mutna svjetlost sa strane. Bjehu dva prozorka, na kojima, mjesto stakala, bjehu razapete jagnjeće kože.
Ložnica mu bješe nalijevo, odmah do mađupnice, jedna od najgorijeh soba, jer je primala svjetlost iz dvorišta, i to preko svedenog, gotovo uvijek mračnog hodnika.
Milićević, Vuk - Bespuće
Mala, blijeda svjetlost rasipa se po sobi; mlaz svježine i hladnoće udara spolja; tanka magla prekriva polje i rijeku; naziru se sura brda,
Tako on stoji nepomično, prazan od misli, dok tanka jutarnja svjetlost ne počne da blijedi noć; kad zatitra magla, kad stanu da se jasnije razabiru kuće, kad započimlju da se čuju glasovi
A Una se valjala mutna, nagrežbana malim talasima; sunce bacalo svjetlost u vodu i usijavalo je. Davno su potonuli ti dani.
Mala, prosta lampa prosipaše lijenu svjetlost na njezine kose koje su bile napola pale i na fino rumenkasto meso lijeve podlaktice sa koje se bio spustio raskopčan
novom prašinom i sumornim danom, koji je strmoglavljao kao u ponor, kroz male zastrte prozore, svoju jadnu i bezvoljnu svjetlost na predmete i na čovjeka, umrtvljavajući ih i izjednačavajući ih, praveći od čovjeka neki čudnovati predmet koji je
put moćno i silno, odbacuje njegove misli, potiskuje i daje druge pravce njegovom dotadanjem životu, razgoni mrak, unosi svjetlost, donosi stotinu promjena, stvara novog čovjeka i rađa volju, mladost i snagu. .
Ćopić, Branko - Bašta sljezove boje
naći jedno tako bezazleno bosonogo djevojče, koje pojma nema da od bljeska njenih očiju i biserja njezina smiješka mrkne svjetlost nad čitavom našom dolinom. — Znam ...ne govori. Ja još uvijek osjećam na sebi njen pogled, kos i nepovjerljiv.
Kostić, Laza - PESME
Pa reci, nagov'jesti, daj Mi znak, što vidiš otud, svjetlost ili mrak? Vidiš li vraga, onog starog, tvog? Jedva ga vidiš, slomio ga bog.
Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
Onda reče Grbo najstarijem bratu: — Hajde, uzmi tri kamena, pa se ispenji na najvišu jelu i na kojoj strani vidiš svjetlost na onu stranu baci kamenje, pa ćemo ići na onu stranu.
Brat ga odmah posluša, pa uze tri kamena i ispe se na vr jele, gleda na svaku stranu gdje će ugledati svjetlost. Pošto ne viđe nigdje, siđe dolje i kaza Grbi da nije nigdje vidno svjetlosti.
Onda se ispe na vrh jele i odmah ugleda svjetlost, te baci sva tri kamena jedan za drugijem na onu stranu gdje je vidio svjetlost, pa onda siđe dolje i upita braću: —
se ispe na vrh jele i odmah ugleda svjetlost, te baci sva tri kamena jedan za drugijem na onu stranu gdje je vidio svjetlost, pa onda siđe dolje i upita braću: — Na koju je stranu palo kamenje? Oni mu pokažu. Braća pođoše na onu stranu.
Oni mu pokažu. Braća pođoše na onu stranu. Idoše kroz šumu tri godine, dok dođoše u ono mjesto gdje je Grbo vidio svjetlost. Uljegoše u grad, kad tamo nema nikoga. Pođoše malo dalje i dođoše do jednih velikih kuća.
Tešić, Milosav - U TESNOM SKLOPU
) - Od jutarnjeg gutljaja križaju se, pretiču zavijuci arije: Gorom jezdi, gora, ppo... (Prostor svjetlost kresnula.) Hruskam kocke šećera iz novinske hartije, ćirilicu sričući: Pe-to-let-ka kre-nu-la.
Razroko svjetlost s bunike grije a bratstvo hita put Panonije. KAO LAĐA PO PUČINI Den že i nošt begajušte... ot mesta na mesto, aki
Petrović, Petar Njegoš - GORSKI VIJENAC
Plačne, grdne pomrčine — mogu l' one svjetlost kriti? Svjetlosti se one kriju, one će je raspaliti. Plam će, vječno životvorni, blistat Srbu tvoje zublje, sve će
Blago tome ko dovijek živi, imao se rašta i roditi! Vječna zublja vječne pomrčine nit' dogori niti svjetlost gubi. VLADIKA DANILO (među svima kao da je sam) Đe je zrno klicu zametnulo, onde neka i plodom počine.
Ali tice te su najslabije lovi svjetlost lisičijeh očih, nego orla krijući gledaju. Za vrsnijem bratom ali sinom pusti glasi milost utrostruče; nađeno je
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
Kroz sunčanu svjetlost vijaše prašina, što se dizaše sa ispremetanijeh platnenijeh truba i drugog espapa iz dućana. Kalfe pospremahu hitno;
Sad se opet nađe u mračnoj prizemnoj tamnici; obje mu noge u gvožđu; kraj njega krčag vode i kora crna hljeba; svjetlost jedva dopiraše kroz njegov prozor. Trnci bi ga podilazili kad zakvrče gvozdeni kračuni.
A kad se plamen slegni te svjetlost odsegni za njim, ostalo bi svijetlo gumnašce oko ognjišta, a po podu i po duvarima letijahu prve sjenke.
Polak gumna bješe svijetlo, a polak hladom pokriveno. Kad mu svjetlost do nogu doprije i oči mu zabliješti, Vladika se trže iz svojijeh misli. „Sjedi Ivo! Sjedi na besjedi!
Tako biva u Lovćenu preko dana. Narod i stoka pomiču se, kako se sjen i svjetlost prelijeva po planini. A uveče navale na pojila, na studene izvore, a otuda se javi ka gladama. Tad je najljepše.
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
Bakonja se prope na prste, a u taj mah mlaznu mu u oči silna svjetlost iz manastira. (Bješe staklo na crkvenom prozoru, od koga se odbijahu sunčani zraci.
Popović, Bogdan - ANTOLOGIJA NOVIJE SRPSKE LIRIKE
A. Šantić LXXXI PRETPRAZNIČKO VEČE Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku Kandilo baca i sobu mi zâri. Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari, I gluhi časi neosjetno teku. Na polju studen.
Kao i sada, pred ikonom sjaji Kandila svjetlost. Iz ikonostasa Suh bršljan viri. Lako se talasa Izmirne pramen i blagoslov taji. Sva okađena miriše nam soba.
Tako zasv'jetli i u ljudskoj duši; I vedra mis'o raspe svjetlost tajnu; Al' često nema da ozari ništa, Sem jedno groblje i pustoš beskrajnu... J.
I k'o da čujem, kako sa svih strana Horovi zvone, i k'o suza vrela Svjetlost čudesna polako se sliva, Pod prodrtijem krovovima sela.
Petrović, Petar Njegoš - LUČA MIKROKOZMA
bespredjelnog uma tvoga ogleda se sv'jetla, ka svod jedan od tvoje palate što s' ogleda u pučinu našu; dan ti svjetlost krune pokazuje, noć porfire tvoje tainstvene, neponjatna čudestva divotah; tvar ti slaba djela ne postiže, samo što
Da, iskra je svjetlost porodila, okean su kaplje sastavile; sveti tvorac veličestvom sjaje u iskrama kako u suncama, u smrtnima ka u
- kaza mi ga sa sniježnom rukom i blagosti punijem pogledom - Na nj je prestol mirosijatelja te u svjetlost biće okupao.
izbježaju iz mračnoga njedra po sveštenoj volji mirodavca; na nebesna četir' kraja idu da se krste u besmrtnu svjetlost, okrunjeni svjetlošću vječitom, na vječno se carovanje vrću.“ Povede me malo ponaprijed.
svakoga veće i sjajnije; mirijade sjajnijeh sunacah o njemu su svetijem pravilom za svijetle vlase povješane, liju svjetlost u opširnu sferu.
svu nebesnu sferu prikri šator čistoga kristala, no bijelog i neprozračnoga, zaustavi tečenije lučah, laku svjetlost u nebo usija.
Zažega sam ja plamene bure u predjele noći i haosa, te mi bude sunca i mirove od sna hladna i prevječitoga. Tamo svjetlost užasne pobjede nad nijemim carstvom održava, rasprostranja svijetle granice i poziva na slatko bitije iz smrtnoga
nositi): zli vlastitelj ada nesitoga dovesti će ljudsko pokoljenje do gluposti ove preslijepe da pohuli na nebesnu svjetlost, a da mračno ime obožava.
Desnica, Vladan - Proljeća Ivana Galeba
Sa svakim katom osvajala je svjetlost. Uzlazio sam kao u apoteozi, s laganom omaglicom i plitka daha od uzbuđenja, a pod srcem mi je nešto zamiralo.
Dugački hodnik bio je razmeđe dvaju carstava: tu su se ukrštavali svjetlost i sjena. Na svim vratima bila su debela mliječna stakla; ona na desnoj, sunčanoj strani sjala su u žaru, oživljena
Bio je onaj bolesni čas kad se svjetlost uličnih fenjera bori s agonijom dana — negdje tamo nad krovovima i za zidovima sluti se bolno rumenilo neba — čas koji
za sobom smrad njihovog dima, njihove na katran mirisave tarabe, njihove rane sijalice što kroz žičane nagupce liju žutu svjetlost na gnjecavi suton. Napustio je staze nasute šljakom i izbio na ravan širok put koji se pružao pred njim prav kao lenjir.
Mlade klice mučno prorastaju pokrov sagnjilih otkosa što na njima tište, probijaju se na svjetlost, još blijede, treptave u suncu.
* Prelazim dlanom po starim brazgotinama, i gle: više ne bole. Izlažem ih suncu, nosnice udišu svjetlost i trepke žmire od jasa — prosjak što u ljetnje podne pod maslinom smireno žvaće ukupljene korice hljeba.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
Onda se ispe na vrh jele i odmah ugleda svjetlost, te baci sva tri kamena jedan za drugijem na tu stranu, pa onda sađe dolje i upita braću: — Na koju je stranu palo
imale navadu gole spavati, svuku se i tu noć pa legnu, a na njegovoj kočiji bile su tri zlatne jabuke, pa od njih udari svjetlost u okna. Djevojke opaze te jabuke, pa se stanu dogovarati da ih od njega ukradu.
Ćipiko, Ivo - Pripovetke
Izlaze na ulicu, zbunjeno se gledaju, a oči im igraju, kao da hoće da u se sakupe svu rastrkanu svjetlost izgubljenih dana. Izvan grada gledaju svoje visove: mećava ih obavija i bijele se smetovi snijega.
Zasve što je već pun dan, u kući je tek sutonska svjetlost, a tako je uvijek kad je nebo natušteno. Iz tijesnih ulica što leže ispod golih brdina s visokim nagomilanim kućama
Iz tijesnih ulica što leže ispod golih brdina s visokim nagomilanim kućama odmah s jeseni svjetlost je postupno slabija, a sunce se nigda i ne pokazuje; ono samo što za vedrih dana časom obasja vrhove viših zgrada, pa
I, posve razbuđena, osjeti se zadovoljna, a mlada svjetlost dana ohrabri je i učini da shvati jučerašnju vijest. Zanos je potrese, skoči iz postelje i brzo se sredi.
kroz tijesne ulice, postupice se stišavaju, dok se ne slegoše i postaše u njenoj duši kao klica u zrnu, iščekujući svjetlost i toplinu da oživi. ...
Misao dviju žena bježi još dalje od nepregledne pučine, a raširene zenice, u kojima se odbljeskuje svjetlost i prostor, kao da u se kupe proživljelu mladost i nose je daleko u tuđinu.
a misli nikako da joj se srede: sve joj i nehotice bježe na školj, i pred očima čisto joj sijeva ona bistra i jaka svjetlost nepregledne pučine. Sada joj je nesumnjivo žao što se našla ovdje, što će do časa biti sve svršeno!...
— odmače se iznebuha od prozorčića i pođe prama krevetu.'— Ustani! — Pa nađe žižicu i užge malu lampu. Slaba svjetlost po kući škilji, a pred prozorčićem gubi se u svitanju ljetnjega dana.
Pada i na veliki krevet što zaprema čitavu polovicu niske sobice. Osjetivši svjetlost, žena se u krevetu protegne sanjiva i reče: — Što ti je noćas?
Još neko vrijeme treperi ta svjetlost, pa se postupce gasi, i oblaci: osvajaju komad po komad vedrine, kao da je proždiru.
More je još uskolebano, premda je vjetar pao, pa lađa grabi i ljulja se na valovima, a mjesečeva svjetlost poigrava po pučini i, u odmacima, zahvaća veslačeve glave.
mjesec podaleko odskočio i vedrina osvojila; svijetle, zelenkaste mjesečeve pruge nestalo je s pučine, — sad se njegova svjetlost obilato unedogled razlijeva. A lađa odmiče; čuju se zamašaji veslača i pokoja nabačena riječ iz društva.
Leskovac, Mladen - STARIJA SRPSKA POEZIJA
Sunce jasno ot nizine milostivo grejući tečet sada do visine hladnost progonjajući, radost ljetnu pokazujet, svjetlost lučšu svim darujet. O zlatoje proleće!
O zlatoje proleće! Zvjezde svjetlost toplu dajut sve uveseljavajući, vjetri južni prohlaždajut ljeto pokazujući, i Denica ran' ishodit, sunce toplo nam
O zlatoje proleće! Po svem svjetu svjetlost krasna svjetlo sve javljajet eja; sunca, lune i zvjezd jasna toplota nam dajet sja: zemlju, ljude obimajet i sve stvari
Kočić, Petar - IZABRANA DELA
Kad, u Dobrnjskom Polju, skrenuše s glavnog druma prema selu, mjesec bijaše na zahodu, a skromačna svjetlost zvijezda jedva se raspoznavaše na ne preglednoj, beskrajnoj bjelini.
Samo se gdje-gdje kroz razmaknuto granje probija sunce, prosipljući zažarenu svjetlost u snopljastim mlazevima po divljačnoj, mlječikastoj travi. — Viđe li ti, brate si moj slatki, današnje žege i vrućine!
Eno mu se već vidi kuća kroz voćnjak! — viknu Stevica, i glas mu kao malo zadrhta. Oblačan, vlažan, težak dan. Svjetlost slaba, mutna; toplina se ne osjeća, iako je ljeto.
— trže se Mićan kao da ga nešto za srce ujede i ustade sa stoca. Na avlijskom zidu više kotla zatreperi svjetlost od svijeće, pa se zaigra po kotlu, dok se i po nama ne rasu.
Sunce je na smiraju. Samo još na tavnim ovršcima jelove šume treperi blijedomodra svjetlost od uzdrhtalih zraka sa zapadnog neba.
Ćipiko, Ivo - Pauci
oči, ispod dugih trepavica, zasjaše i čisto učini se da je to momče sobom sa sela donijelo u tamni i prljavi dućan svjetlost i snagu. — Kod vas snijega? — upita gazda, i goni od sebe seljake što ga dolaze moliti da im blago povrati.
I čisto ruke same se pružaju da teški kamen dohvate. Sviće, i svjetlost snježana dana uvlači se u kuću, ali ne može još da savlada na ognjištu rasplamtjeli plamen božićne vatre.
A oko njih sve ćuti, samo vječita rijeka šumi ... Mjesec go oprezno straži, njegova svjetlost u blijedoj vedrini treperi, cijedi se vazduhom kao mlijeko, a iz tajanstvenih, raspruženih, nepomičnih sjena još mrak
A vatra se gasi i goveda mrtvo polegla: čuje se kako preživlju, a s vrata jare vreba mjesečeva svjetlost... Rade se uneke trže, veli Maši: —Kasno je! Žena uprti torbu i iziđe. Rade je isprati do puta.
neki sveštenik: po bancima kleče starice i žene, zvonce kuca i pogdjekad začesta; zapaljene svijeće prosiplju blijedu svjetlost po crkvi, no ne mogu da osvoje tamu po uglovima, a na visokim prozorima tek se nazire jutarnja svjetlost dana, kao da
blijedu svjetlost po crkvi, no ne mogu da osvoje tamu po uglovima, a na visokim prozorima tek se nazire jutarnja svjetlost dana, kao da oklijeva da uđe... Rade drži cedulju u ruci i pokaza je jednome svešteniku što htjede da iz crkve iziđe.
u svijetlije sfere, rekao bi, obrvaće ga; ali hrast se ne da: nadvlada sve zaprijeke, i, šireći se, osvaja sve više svjetlost i visine, a dušmani ostaju u tmici, da ispaštaju svoje grijehe.
— veli Rade. Ali Ilija ne posluša. A i po polju čuje se svirka svirala i kavele, i na mahove, za čas, pojavi se svjetlost naložene suve balege na čijoj vatri čobančad prži klipove kukuruza; klepka zveči i neko dozivlje — dok nečiji pas
Rade dalje premišljaše ... I tek što nazrije sivu, zimnju jutarnju svjetlost kroz pukotine vrata, diže se i priđe vatri. Posjedavši neko vrijeme, odluči da pođe po selu da pazari žito i ostale
ZA KRUHOM I Spustila se noć. Blijeda mjesečeva svjetlost kosimice razasiplje se i leluja po morskoj pučini; čini se k'o da se s nje neprestance u vazduh dižu blijedi tanki
Domalo sve se stvari stapahu, gubeći svoje određene oblike. Kad stiže k prvim kužama, zaustavi se. Zagleda u svjetlost što još tinjaše u najgornjoj kući povrh crkve, i osluškivaše drski lavež ljute paščadi i panjkanje mazginih zvonaca.
i prividno se ne odvajaše od ostalih; no sobom iz vrletnoga svoga kraja bijaše ponio i miris živoga mora i polja i svjetlost puna dana.
Opačić, Zorana - ANTOLOGIJA SRPSKE POEZIJE ZA DECU PREDZMAJEVSKOG PERIODA
Sunce jasno ot nizine milostivo grejući tečet sada do visine hladnost proganjajući, radost ljetnu pokazujet, svjetlost lušču svim darujet. O zlatoje proleće!
O zlatoje proleće! Zvjezde svjetlost toplu dajut sve uveseljavajući, vjetri južni prohlaždajut ljeto pokazujući, i Denica ran' ishodit, sunce toplo nam
O zlatoje proleće! Po svjem svjetu svjetlost krasna svetlo sve javljajet sja; sunce, luna i zvjezd jasna toplotu nam dajetsja: zemlju, ljude obimajet i sve stvari
Šantić, Aleksa - PESME
150 EMINA 152 BEG RAŠID-BEG 154 PREPEVI 155 XAJHPIX HAJNE 156 PESME PRETPRAZNIČKO VEČE Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku Kandilo baca i sobu mi zâri. Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari, i gluhi časi neosjetno teku. Napolju studen.
ledan, Ova je soba bila kô vrt jedan, Gdje je potok tekla sreća krotka: Kao i sada, pred ikonom sjaji Kandila svjetlost. Iz ikonostasa Suh bršljan viri. Lako se talasa Izmirne pramen i blagoslov taji. Sva okađena miriše kô nam soba.
Sve ćuti... Samo bršljan sveli, Negdje, uz letve, šuštô je kô svila... I u čas kad si na mom srcu bila, Čudesna svjetlost sva nebesa preli — Bijela vatra po granju se prosu, I kô da nebo razdrobi planetu, Sav Mostar dragim kamenjem se osu.
Je li bijedom moj drug shrvan bio, S njime sam i ja svoje suze lio — Čiste, svijetle kô svjetlost oltara. Moj život nije protekô zaludu! Plodove svoje tekô sam u trudu, I moje čelo mnogo trnje para. 1908.
I kô da čujem: kako sa svih strana Horovi zvone, i kô suza vrela Svjetlost čudesna polako se sliva Po prodrtijem krovovima sela.
Ćopić, Branko - Orlovi rano lete
Zaularen vuk, ej! Kvrc, kvrc! — kresnu dva-tri puta nešto u Mačkovoj glavi i onda pred njim sinu jasna vesela svjetlost. — Pa ovo je Stričev magarac Sivac! U dva skoka bio je kod magareta i oduševljeno stao da ga grli.
— Pa šta onda? — ispitivao je Mačak. — Onda sam opet plakala, pa sam onda čula vas, vidjela svjetlost i pošla na tu stranu. — I-ih, vidi je! A zar se nijesi bojala? — čudio se Mačak.
Zabljesnu ga rana jutarnja svjetlost i on začuđeno zatrepta. — Pazi ga, svanulo! A gdje li sam ja ovo? Pipnu se je li ostao čitav i ruka mu dodirnu
Odjednom se Jovanče sasvim ispravi, jer se hodnik na tome mjestu širio i radosno povika: — Svjetlost! Podiže se i Mačak. Na tome mjestu tunel se penjao strmo naviše.
Podiže se i Mačak. Na tome mjestu tunel se penjao strmo naviše. Iz toga pravca prodirala je razlivena bijela dnevna svjetlost. — Vidiš li? — uzbuđeno upita Jovanče. — Vidim! — veselo dočeka Mačak.
Na dva-tri koraka pred ciljem zabliješta ih iz jednog otvora tako jaka svjetlost da obojica čvrsto zažmuriše. — Šta je sad ovo? — čisto se prepade Mačak.
— Šta je sad ovo? — čisto se prepade Mačak. Svjetlost im se učini jača od ikakve sunčane, koju su dotad vidjeli. Jedva se privikoše na njezin bljesak i slobodno pogledaše u