Obradović, Dositej - BASNE
basnam naći ćeš visoka i opštepolezna nastavljenija; uspevaj i rasti v| mudrosti i dobrodjetelji, na pohvalu i čest roda svojega, i na slavu slovesnoju tvariju sozdavšago t j a Tvorca.
Sramiti se svojega roda, to je prava hudost. Agatokles, sirakuski kralj, budući lončarev sin, no za velike zasluge otečestvu učinjene, na
sebi dobro čineći, svoju decu pristojno vospitavajući, srodnim i bližnjim svojim pomažući, a najpače na opštu otečestva svojega polzu upotrebljavajući ga.
Lazarević, Laza K. - PRIPOVETKE
Pop nestrpljivo mahnu rukom: — Stanite, ne razumjeste me! Nemam ja svojega imanja, ni daj bože! Sve je vaše i onoga hrama. Mnogo bi njojzi bilo da joj odredite i ovo što ja dosada držah.
Popa štrecnu kao da ga neko nožem udari. — Zar da se odvojim od svojega djeteta? — A brada mu zadrhta. — E, — reče vladika — ti si svome djetetu najviše dobru rad.
Pred kućom za koncert, iako je bilo već četvrt posle sedam, ustaviše se jedna gospodska kola. Ćirica skoči sa svojega sedišta i otvori vrata od kola S druge strane iskoči jedan mlad čovek u belim rukavicama, pređe na drugu stranu kola i
Teodosije - ŽITIJA
Kada je svanuo dan, blagorodni stadoše tražiti gospodina svojega, i gle, nigde ga nisu mogli videti ni naći. Rekoše: — Da se ne šali s nama i da se nije ka ocu vratio?
Pomišljahu da ga vežu, ali ga se bojahu kao gospodara svojega. Postavivši stražu čuvahu ga što je moguće bolje, da bi, pošto konji i oni sami od napora, sa njime pošli na put.
i pošto se ovo tako svršilo, kad se čitanje dovršilo, i kada su svi ustali, potražiše čuvari go spodara svojega, i gle, nigde ga nisu mogli videti Svuda po crkvi i u manastiru tražeći ga i uzbunivši se, i ne našavši ga, stadoše
i odmah dozva svojega sina Stefana. Ovoga Stefana dobrodetelji i vojničku hrabrost i bogosaznanje sada nije moguće ispričati.
A bogomudri Sava uzevši molitvu od igumana i od prepodobnoga svojega oca, skupi veliku množinu radnika, jer je hteo za malo vremena mnogo da svrši.
“ I odmah dozva ljubljenoga sina svojega, i reče mu: — Približi se vreme da budem pozvan, čedo. Koliko si se potrudio za mene, za dobro duše moje, sada je još
i kao u svojoj volji, dozva prota sa ostalim igumanima i starcima slavnim po delima, na dan uspomene prepodobnoga svojega oca.
Tada prot setivši se reči koje mu reče sveti: kada Bog proslavi svojega ugodnika, ako me zovete doći ću i ja — odmah zapovedi da ga brzo pozovu.
gledaše dušu božastvenog Save plodnu dobrodeteljima, i videvši na njemu dar proroštva — kada ih je pozvao na spomen oca svojega, jer je unapred znao za čuda izlivanja mira od njegovih svetih moštiju koja će Bog učiniti, te je rekao njemu: „Kada
znao za čuda izlivanja mira od njegovih svetih moštiju koja će Bog učiniti, te je rekao njemu: „Kada proslavi Bog slugu svojega, oca mojega, biću pozvan od vas, i doći ću i ja“ — divljaše se proroštvu i veri i smelosti muža, i proričući buduću na
radosnim zadugo beše obuzet, i blagodarivši Boga i hvaleći se velikim udivljenjem njegova milosrđa, prizva svetitelja svojega i sve blagorodne koji su tada bili tamo, i zapovedi da se pismo pročita da ga svi čuju.
Ovaj i tada beše podigao mržnju među braćom. I veliki knez Vukan beše neprijatelj brata svojega samodršca Stefana zbog blagoslova očeva.
Matavulj, Simo - USKOK
Kad zemlju uzradiš, neće ti više davati blaga svojega. Bićeš potukač i bjegunac na zemlji!“... „I ovoga časa to govori Gospodin Kajinu!“ viknu vladika.
Radičević, Branko - PESME
Bože, Bože, do neba ti fala! Eto amo idu deca mala, Tek što majka od sise odbila, I pustila iz svojega krila, Pa već, brate, taki sokolići, Već se uči biti dušmanina, U rukama oštri im nožići, Udri, bockaj mrtvoga
Ode Musto, ode njezin babo, Sobom mače konje i junake, Pred svojega od prijačinu, Pred onoga starog Mehmed-bega, Što mu rekâ da će danas doći Po šćer milu, po gizdavu Fatu, Da je
Pa ajd' napred, po dola, po gora, I stigasmo Radu blizu dvora. Tu mu nađem brata najmlađega De ogleda konjica svojega. Odma junak onamo poita, Pa ga brzo ovako zapita: „Kaž' za brata, ti momče krilato, Da l' uzima Silićevo zlato?
No da s' manem časa najgorega, Najgrđega života svojega, Pleći dado zeki i družini, Dođo peške svojoj postojbini. Ja tek doma, al' gle Rada amo: „Pomagâ Bog!“...
petnajst godina, Seko s ocem silnoga Turčina; On se rani i pade sa konja, I ta reč mu beše najpotonja: „Ču li, sine, svojega babajka, De potraži Žeravicu Rajka, Kaži njemu, sve mu prašta Rade.“ Ovo reče, Bogu dušu dade.
Gle Milete, sedi pred šatorom, Pogleduje sunašce nad gorom, A sunašce pogleduje njega, Kâ brat brata što gleda svojega, Smeje s' sunce, kao da ga kori, A koreći kanda 'vako zbori: „De je slutnja što ti stište grudi Štono jutros mozak
Milete, Probio se kroz Turke do Cvete, Bije junak, čini Turkom muku, Probi, razbi, pa Cvetu za ruku I diže (je) na svojega zeka, Pa odbija Turke od sebeka.
Panić-Surep, Milorad - SRPSKE NARODNE PRIPOVETKE ANTOLOGIJA
Ovi carev sin nije imao oca nego majku preko mjere zlu ženu, koja je mrzjela sina svojega osobito sad što je s reda đevojku vjenčao, i stane svojoj snasi a njegovoj ženi o glavi raditi.
Došavši kući vrati vid gospodaru, a ovaj kad progleda zagrli svojega slugu pa ga obasu zlatom i svakojakim blagom. Ali mu sluga reče da ne traži ništa drugo do dobra konja i junačko oružje
neka nađe opet dvanaest tikava pa neka se hrani mrvama, a njenu kćer dade svome sinu, koji se tako vrati na prijesto svojega oca, kao što i svaki božji sud mora najposlije da se zbude onako kako je rečen i kako je i pravo i drago.
A oni mu odgovore: — Čini štetu, pa hoćemo da ga ubijemo. Onda on izvadi novčić svojega negdašnjega sluge, pa im pruži da mu dadu mačka. Deca to jedva dočekaju, pa uzmu novčić a trgovcu dadu mačka.
Kad tamo, a to žena sa slugama sama u dvoru, a car otišao u lov. Kad žena opazi svojega prvog muža, ona se poplaši, ali ga opet nekako prevari, te ga u jednoj sobi zatvori.
Popović, Jovan Sterija - ZLA ŽENA
More, znaš li da ćeš za ovaj postupak u gvožđe doći? SRETA: A znaš li ti da žena treba da bojitsja svojega muža? SULTANA: Ja sam ti sto puti kazala da nisam tvoja žena.
Petrović, Petar Njegoš - GORSKI VIJENAC
Bijesna se bratstva isturčila; Tek domaće napadnemo Turke, svoj svojega nikad puštat neće; razluči se zemlja na plemena, krvava se isklati plemena, vrag đavolu doći u svatove te svijeću
po grozd uhvati, priniješe britve grozdovima; kad viđeše čudo neviđeno: svaki sebe za nos dohvatio, dognâ britvu do svojega nosa! Dokle treći savrh zida vikni: „Čuj, narode, ne potopite se!
ne metnusmo koji ni se ne kće pokrstiti; koji li se pokloni Božiću, prekrsti se krstom hristjanskijem, uzesmo ga za svojega brata. Kuće turske ognjem izgorjesmo, da se ne zna ni stana ni traga od nevjerna domaćega vraga.
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
“ Tri Njeguša polijegaše. Janko započe ponovo da siplje iz svojega izdašnoga srca. U nekijem časovima zaista mu vrijaše u njemu, a tad mu same riječi letijahu iz usta.
Knežević, Milivoje V. - ANTOLOGIJA NARODNIH UMOTVORINA
Teško gladnu u konaku praznu, A junaku u bratstvu nejaku! Teško domu u kom sloge nema! Teško drugu bez svojega druga I slavuju bez zelena luga. Teško zemlji kuda vojska prođe, I đevojci koja sama dođe!
Teško svakom onome junaku Što ne sluša svoga starijega! Teško svuda svome bez svojega. Teško tome ko pameti nema, Samur kapi na ćelavoj glavi, Mor-dolami na grbava leđa, A čizmama na krivim nogama!
11 Pitao raja Turčina: — Zašto me, aga, dina ti, biješ? — Zato da te boli. 12 Pitao knez svojega agu: — Što begenišeš, moj zlatni aga, da pripravimo večeri?
VISOKI STEFAN U narodu se našemu pripovijeda da je Visoki Stefan po smrti oca svojega pobjegao u Moskoviju, pa poslije nekoliko godina odonuda s vojskom preko Madžarske došao u Srbiju i s Turcima se bio —
brat domaćin u crkvu hodio, pravedno se Bogu molio, da bi zadužbine dijelio, priloge ostavljao što bi jak bio, sve od svojega truda, a od božjega dara, a vazda mu bog na pomoć bio!
Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE
Ona kad vidi brata svojega, uplaši se i počne ga tiho moliti da bježi dok se nije zmaj probudio, ali on ne šćedne, već uzme buzdovan, pa razmahne
” A oni mu odgovore: „Čini štetu, pa hoćemo da ga ubijemo.” Onda on izvadi onaj novčić svojega negdašnjega sluge, pa im pruži da mu dadu mačka. Deca to jedva dočekaju, pa uzmu novčić a trgovcu dadu mačka.
Kad tamo, a to žena sa slugama sama u dvoru, a car otišao u lov. Kad žena opazi | svojega prvog muža, ona se poplaši, ali ga opet nekako prevari te ga u jednoj sobi zatvori.
Ovi carev sin nije imao oca nego majku preko mjere zlu ženu, koja je mrzjela sina svojega osobito sad što je s reda đevojku vjenčao, i stane svojoj snasi a njegovoj ženi o glavi raditi.
đevojka i reče mu: „Ti, čestiti care, zaludu sve trošiš okolo svoga sina, i zafajdu si obećavao polovinu carstva svojega ko ti ga izliječi, moja ti ga je majka zamađijala, nego dobavi oči od zmaja, srce od aždahe i zmiju krilaticu uhvaćenu
i jedva čekaše, doklen mu dan dođe, ali ne nađe nikoga ko će mu sve ovo dobaviti, i ako je zaludu obećavao po carstva svojega ko mu sve ovo donese. Najposlije je | dan mladić obeća mu se ako mu da šćer za ljubovcu, i car mu bez odgovora obeća.
“ Seljani se vrate veseli u isti brod, s kojim su i došli, pa kad dođu blizu svojega mjesta, reče jedan od njih: „Vaistinu nije pravo da pamet podijelimo svakome jednako, nego uzmimo mi trojica polovicu a
Obradović, Dositej - ŽIVOT I PRIKLJUČENIJA
Ovakovi su bili Jerotejevi učenici; i lasno je verovati da za 45 godina svojega učiteljstva mnogo je dobra učinio. A kad su Greci pod ljutim udručenijem to kadri ispolniti, što se može od njih
Popović, Bogdan - ANTOLOGIJA NOVIJE SRPSKE LIRIKE
D. Simić CXLVI RASKLAPA ZORA... Rasklapa zora trepavice sene, I budi danak sa svojega krila: „Ustani, dragi, noć je veće bila!“ I danak sluša, i pokorno svane, I krvav istok svom silinom plane.
Petrović, Petar Njegoš - LUČA MIKROKOZMA
„O potčini meni vojevode, kojeno je slavoljubje sl'jepo i plamena slava brana digla s soglasijem mojim vojevati na svojega svemogućeg tvorca, ne dižite glasa protiv mene!
O, kako mu plameni pogledi sijevahu s užasnom ljutošću! Pušti str'jelu sjajnu i krilatu iz svojega almaznoga luka na Satanu, grdna otpadnika, na njegove mrske legione; i krilata poleće strijela u ognjenoj velikoj
Jednoga će sunca zrake sjajne šar dvižimi zemni osvjetljati: moć će ljudi sa svojega šara na uzano svoje podnebije viđet dosta mojijeh mirovah; no pogubne mrake Satanine njihove će zaslijepit oči,
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH PRIPOVEDAKA
S ĆABE ČUVA PRAVE RAJE 269 ČIPČIJA I AGINSKI KONj 270 RAJA I TURCI 271 DOBRO JE ĐE I ŽENU POSLUŠATI 272 ŽALI ČIPČIJA SVOJEGA AGU 273 RAJA VJERUJE I NE VJERUJE (TURČINU) 274 VALAJ, VLAŠE, I JA — KAD MU SUDA NEMA 275 NIJESU TURCI VRAPCI 276 ĆERA
Ona, kad vidi brata svojega, uplaši se i počne ga tiho moliti da bježi dok se nije zmaj probudio, ali on ne šćedne, već uzme buzdovan, pa razmahne
CAREV SIN I OŠTAR DAN Bio neki car, pa je imao sina jedinca. Otac bi bio jako rad oženiti svojega sina, ali ovaj se nije nikada ni u koju curu htio da zaljubi.
Kad tamo, a to žena sa slugama sama u dvoru, a car otišao u lov. Kad žena opazi svojega prvog muža, ona se poplaši, ali ga opet nekako prevari te ga u jednoj sobi zatvori.
Jednoga dana zimi vikne on svojega najstarijeg sina, pa mu reče: — A be, sinko, uzmi pet stotina brava ovaca, pa da ih celu zimu čuvaš, hraniš, a na
— Ne znam, moj zlatni aga, prije no što čujem. — Znadi da u našemu ćitabu piše: kad pravo i vjerno raja služi svojega agu sedam godina a aga ga osme godine posiječe, otvoren mu je raj kao da je pravi Turčin; anaišeš li?
ŽALI ČIPČIJA SVOJEGA AGU Vratiše se jednom Turci s boja, đe je mnogo Turaka izginulo, te kažuju poginuo je ta i ta, pa ovi i ovi, pa oni
MUDRIJI JE MOJ MAGARAC NO VI SVA TRI Sastali se negđe na posijelo ljeti tri nekakva velika gospodara i svaki je imao svojega slugu uza se, koji su im dobar ručak priugotovili.
Pošto se dobro najedu a još bolje napiju, počne svaki svojega slugu faliti kako mu je vjeran i valjan, a jedan od njih reče: — Da ja sad mojemu rečem: ajde skoči s ove kamene litice
Treći nastavi: — Vala, ako se vaša dva slome, i moj će čisto. Zovne dakle najprvi svojega i naredi mu, a ovi odma ni pet ni šest no s one litice strmoglavice baci se i sav u komade; pa tako i drugi.
Treći gospodar, kad viđe, žao mu bi svojega slugu, pa ga upita: — Bi li se i ti za mene onako samodavio? — Ja je li, gospodaru?
Petković, Novica - SLOVENSKE PČELE U GRAČANICI
“ Sledi alegorističko tumačenje koje daje sam autor Jovan: „A on govoraše za crkvu tijela svojega. A kad usta iz mrtvijeg Štri dana posle smrtiĆ, opomenuše se učenici njegovi da ovo govoraše“ (Jovan 2.19“22).
Božović, Grigorije - KOSOVSKE PRIČE
Ukoliko se više spominjalo njegovo srpsko prezime u nameri da se on nešto omalovaži sa svojega davnašnjega porekla, utoliko ga je pritiskao stravičan nagon da bude oholiji, pomamniji i bešnji Turčin.
Na svoje strahotno zaprepašćenje poznali su svojega suseda Miloja Krasića u ogromnoj gomili Turaka koja je išla po gradu.
Grad im se u pakao pretvorio a po obrazu blato ošinulo, te jedan mimo drugoga pojurili gore ka Kaludri. Sve do svojega sela nisu od bruke smeli nikome ništa reći.
Ne daj, dado!.. Turčin!.. Na detinju vrisku Bogdana se plahovito prenu i spazi nadno kuće, nedaleko od vrata, svojega muža. Zbunio ga sinovljev poklič i stao ukočeno kao stup. Ni da korakne napred, ni da izrekne kakvu reč.
Ni sa koca o Turčinu teže i vlaškije nisu nikad i ni u jednoj zemlji usta progovorila. -Jer ne da ona, Bogdana, svojega Miloja đavolu, ne da drugoj veri, tuđoj i strašnoj, daleko je od krštenika bilo!...
I žena Arnautka za crnom sramotom svojega muža. Potkošena, kao po srcu udarena, kao da ide za istin– skim nosilima. Pa se ljuto otimlje i snagu joj kao oganj obu–
Ostao je da čuva kuću, verujuću u obećanja i osvajačevo hrišćanstvo. Naročito se pouzdao u svojega pobratima Hadžića iz Crkoleza, koji ima u kući više od dvadeset pušaka, koji je njegovom pomoću tako dobro prošao za
Povratak!.. Zar je to mogućno? Arnautin, mus– limanin, da se povrati iz svojega carstva? Doduše carstva bez sultana, ali opet svojega, turskoga? To je za svakoga čudo, pa i za njega.
Zar je to mogućno? Arnautin, mus– limanin, da se povrati iz svojega carstva? Doduše carstva bez sultana, ali opet svojega, turskoga? To je za svakoga čudo, pa i za njega. Znao je on tu stvar vrlo dobro.
A vaistinu Novica Prele– žanin bi se manje začudio kad bi na njegovu mestu video Derviš-bega koji je do svojega bekstva tolika zla počinio!.. – Te to si ti, Selime? – Baš ja glavom, kao što vidiš!
zatočnik i krvnik, od šale ubojica i veliki vitez, uvek na hatu i s puškom preko krila, nije donosio Turčina koliko svojega momka, kojega je uvek najmljivao između Arnauta.
— I ovako sam? — Sam. Gore sam ostavio kerove, raspasao oružje i obesio ga o klin. „Sad otpusti slugu svojega, Gospode!..
Leskovac, Mladen - STARIJA SRPSKA POEZIJA
Ko bi rek'o? Rado čita i iz naših knjiga, Da prigari, u čem može, znak svojega žiga; Traži navlaš u svačemu najružniju stranu, Da je čisto kao sunce, našla bi mu manu. Sve nek' ide!
zaljubljene prosipa kad oni, čarom ljubve opojeni, po krasnom predelu najprostije prirode šetati eja budut i blaženi čas svojega prvoga sastanka uživajući, pored žuborećih tihih potočića, cvrkutanja ptic i drugih selnih prirodnih krasot, do
Ćipiko, Ivo - Pauci
Prođoše jesen i zima; gusti zimski veo ne zastiraše mu pogleda; u njenim plavim, nepreglednim očicama gledaše odraz svojega žića. Njemu se činjaše da je izlišna svaka izjava, da bi svaka formalnost vrijeđala njegove osjećaje.
Nušić, Branislav - AUTOBIOGRAFIJA
je učinila tako zamašan potez u srpskoj književnosti i zaorala jednu duboku brazdu, potrebno da imamo dole na zemlji svojega predstavnika. Nušić se može smatrati kao zaostali predstavnik naše generacije na zemlji, upravo kao naš konsuo na zemlji.
Đurić, Vojislav - ANTOLOGIJA NARODNIH JUNAČKIH PESAMA
Takvi su, na primer, ovi: Teško svuda svome bez svojega! (Ženidba Dušanova) Pomalo je takijeh junaka kâ što bješe Strahiniću bane.
i nadjunačimo Latine), pa je u drugom redu himna krvnom srodstvu (što naglašava i završni stih: „Teško svuda svome bez svojega!
Car otide u zemlju latinsku, a junaka sa sobom ne ima nijednoga od roda svojega, koji bi mu bio u nevolji, ako bi mu bilo za nevolju; Latini su stare varalice, ujaka će našeg pogubiti, a nezvani ići
Volim dati konja na razmjenu, jer ne mogu pješke putovati“, Pa ustavi svojega kulajša, pruži ruku ispod međedine; oni misle bakračliju skida, al' on skida zlatna šestoperca, te udara Đakovicu
“ Pa on ode u polje leđansko. Kada dođe do dobrijeh konja, on provodi svojega kulaša, pa kulašu svome progovara: „Čekaj mene u sedlo, kulašu!
Zašto mi se otprije ne kažeš, nego sam te putem namučio: i konakom, i gladi, i žeđu?“ Teško svuda svome bez svojega! 2 ŽENIDBA KRALjA VUKAŠINA Knjigu piše žura Vukašine u bijelu Skadru na Bojani, te je šalje na Hercegovinu bijelome
Ne da Turčin glavu ukinuti, ne da svoje ruke ištetiti, no se brani s onom polovinom: polovinu na vrat naturaše, i svojega vrata zaklonjaše, i banovu sablju oštrpkuje, sve otkida po komat i komat.
Pa on vrati svojega Šarina, ode pravo bijelu Prilipu. Kad ujutru jutro osvanulo, sprema care sedam tovar' blaga, a đevojka sedam
Namjera ih nanijela bila na zeleno u gori jezero, po kom plove utve zlatokrile; pusti vezir svojega sokola da uvati utvu zlatokrilu, ona mu se ne da ni gledati, već se diže nebu pod oblake; soko pade na jelu zelenu.
“ Veli njemu Murate vezire: „Jeste testir, zašto nije, Marko!“ Pusti Marko svojega sokola, on odleće nebu pod oblake, i uvati utvu zlatokrilu, pak s njom pade pod zelenu jelu.
Stade piska Markova sokola, kao ljute u kamenu guje; Marko uze svojega sokola, pak mu stade zavijati krilo i s ljutitim glasom govoriti: „Teško mene i tebe, sokole, lov loveći s Turci bez
40 SMRT VOJVODE KAJICE Podiže se gospodine kralju od prekrasne od Mađedonije iz pitoma mesta Smedereva, od svojega dvora čestitoga, s sobom vodi dvanaest vojvoda; podiže se itar lov loviti.
Stefanović Venclović, Gavril - CRNI BIVO U SRCU
Ta ko ima svest u glavi, — mogu se setiti da su oni boljarom gospodari dajući im hranu od svojega truda. Eda se dukati i novci ka i kamenje mogu jesti, ako poljske s posla hrane nejma?...
Sremac, Stevan - ZONA ZAMFIROVA
“ ’Oće da ga uzne za ortaka, — ama još neje u tej godine!... A svojega sina napudija!... I čorbadžijski, bre brate, sin otide si, te je sag kantardžijski sankim činovnik — sas dvesta groša
pero, kojim on piše, prosto jedna žaoka umočena u žuč, a i on sam se često s uzdahom izražavao da „piše krvlju srca svojega i sokom živaca svojih“. I to nije, da kažete, odskora — odvajkada je to.