Matavulj, Simo - USKOK
— Neka joj je sa srećom — reče vladika i izvadi iz špaga dva talijera; jedan dade Krcunu, kao što će svakojem vojniku na kraju roka, drugi dodade, rekavši: — Podaj joj ovo malo poklona od
Matavulj, Simo - USKOK JANKO
“ „A koliko je duga?“ „Glavnoga i dobiti dvadeset talijera!“ odgovori žena, a izbulji oči kao da se prepade od te grozne sume, zamišljajući je.
Karadžić, Vuk Stefanović - SRPSKE NARODNE PRIPOVJETKE
„Znate li, braćo“ reče jedan ponajmudriji „do česa je to? Sve bez puste pameti, | nego ajdemo skupiti pedeset talijera pa da pošljemo u Mletke trojicu od nas da kupe, jer su Mlečići, čuo sam, najmudriji i da toliko pameti imaju, da i
Matavulj, Simo - BAKONJA FRA BRNE
se njegov sin tom dosjetio i došao da mu javi, kako je on digao hajku i našao konja čak na granici kako je dao dvadeset talijera sodžbine.
Osim kletava bješe određena i ucjena od 300 talijera na pomenutu glavu, jer se pouzdano znalo da se Bukar nalazi u planini sa Radekinom četom.
Prvo što treba spomenuti to je da je priložio crkvi pedeset talijera, a ne dvjesta ili trista kao što su se svi u manastiru nadali.
su toliko isto priložili: Blitvar, Duvalo, Žvalonja, fra-Tome i Zakarija iz Zvrljeva, a novi gvardijan dvadeset i pet talijera više to i Brne poslije pridade da se izjednači sa Tetkom.
prepisa što i prije, i ostavi zrnca, preporuči mu da se umjeri u jelu, pa uzevši za putninu i prijegled dvadeset talijera, otide i ne odmorivši se ljudski. Brni je bilo najgore sutradan pošto uze zrnca.
mu se da mu se kapa obrće u vrtolac na glavi, te onako zbunjen ne umjede se ni pogađati, no plati za dva rupca dva talijera i dvadeset karantina. Već mu je bilo svega dosta, a već bješe i vrijeme ručku, te se vratiše.
Butre je jednako oko njega skakutao i ljubio mu ruke. Stric pokloni Bakonji stotinu talijera. On dariva mlađe, pa se krenu s ocem u Zvrljevo, gdje je odslužio prvu misu.
stadoše vrlo vješto sijati riječi o tom, a kako se Čagljina dosjeti tome, a bješe mu potreba od njekih dvadeset i pet talijera, to on progluši selo pričajući o čestitosti Kušmelja i Osinjače i njihovu velikom imanju.
Ćipiko, Ivo - Pauci
Evo vidiš, taman sam tebe tražio; nakupilo se preko sto šezdeset kruna, a to ti je preko četrdeset talijera što novaca što dućanske robe u ovoj godini. —Fala bogu, kako vi znate. —A što ćeš od ona dva porubana govečeta?
Ilija bijaše, odmah pošto je Božica u kuću došla, u varoši napravio molbu, vjenčanicu, i potrošio za nju preko sedam talijera, pa zar je on kriv što molbu nisu uvažili? Ali se pop ne da razlogu.
—Čekaj, budalo! Uzmi kukuruz, pa ga u čaršiji prodaj , — eto para ..... A koliko trebaš? —Tridesetak talijera... Podmirio bih sve: i travarinu i neke potrkušice, potrkušice što vi u vašem dućanu ne držite...
Dok gazda razmišlja, Petru bježe oči na željeznu kasu „vertajmovaču”: kako je visoka, čvrsta! Koliko talijera moglo bi u nju stati?
—Ništa! ... Kad kupiš oba dijela, prodaćeš ih meni za iste novce, a ja tebi muštuluk od dvadeset i pet talijera. Ti ništa ne riskiraš. — Ali ja se nadam za malo kupiti ... Ono se ne razumije u posao... —Toliko bolje!
Primakni! —Vidjećemo, bolan! Što ciganiš? Ako učiniš dobar posao, daću više, i do pedeset talijera... Je li pošteno? Sjutradan pošao je Petar u drugo selo da pohodi starce: djeda i babu; istoga dana pošao je i sestri.
—Čekaj! A prostite na kojoj ste, — presječe starac i zavika: — Neka dade svakome po dvadeset i pet talijera ravno... Neka smo jednaci! — Nek bude kako hoćeš!
Smiljaniću pokojnoga Rada vaše dijelove ostavštine pokojnoga Nika Smiljanića, i to svaki svoj dio za dvadeset i pet talijera. Je li tako? Dobro je! Idi, Petre, javi se bilježniku; naći ćeš ga u štionici, igra karata; neka dođe samo čas...
kojoj gazda kupuje sve dijelove od Petra, kupuje i njegov dijel, i daje, preko uglavljene cijene, pride ravnih pedeset talijera. Ovu će svotu ubilježiti na Petrovu računu, na njegovu korist, a za drugo pričekati će ga do bolje zgode.
se: „Nudio je gospodaru taj i taj toliko, ali neki drugi, — neće da mu imena kaže, nabacio preko toga još četrdeset talijera!” Ljudi se zagrijali, i nekoliko dana samo se u selu o tome govorilo. Ilija je na živoj muci.
— pa, k'o smisli se: —'Ajde—de, stavimo da bih prodao: koliko bi dao? —A što pitaš? —Dvije hiljade talijera... i to je darovano . . —Čudo! — reče Ilija i sneveseli se.
—Čudo! — reče Ilija i sneveseli se. I pade mu u isti čas na pamet da je gazda sva tri dizela kupio za trista talijera, a valjada i za manje. —Čudo je! — povika kao za se. —Da je i čudo, malo mi se mari, meni nude toliko, nameću se...