Matavulj, Simo - USKOK JANKO
— Stake naša, baš ona meni će: pa ajde, malo, po volji joj! — Iziđosmo u avliju. Ona šće da sjede, kao po tenanu da se pričamo. — Bogme, ja nemam kad, Stamena, no reci što imaš!
Milo mi je, reci, što je moj prijatelj ovđe, pa ćemo se po tenanu prorazgovarati docnije!“ Serdar odbi nekoliko dimova, smišljajući novo pitanje, a u to Janko s malim Milunom uđe. „Ha!
No se čovjek zaboravi. A jesi li me najedila, kao nikada do sad, jesi, zaista!“ Ona duboko uzdahnu. „Sad lijepo, po tenanu da se razgovaramo. Hoćeš li?“ Ona mučaše. „E, bogami, zbori, jer je red da se to prekida, da otpada što visi.