Ćosić, Dobrica - KORENI
Ni Bog, ni zima, ni rakija, ni hajduci, ni ti... Ćutim. da se kladimo daje muško. Đorđe odjednom ogluve za Tolina pijana mumlanja, jer prolaze pored brdašca kao u žurbi izubadanog kamenim krstovima nejednake visine; nazire se i
Nisam ni godinu dana proživela kao žena, ni kao Anđa Tolina što ni hleba u kući nema, ni kao ona nisam proživela, i ona je srećnija od mene.
Tolino dete da zovem „sine“, moje prezime da nosi, kuću, imanje, sve da mu dam... Pa kad ostari i iznemogne, Tolina krv da mu se sveti, da ga zlostavlja, muči. I udeljuje hleb i duvan. Čašu rakije. A selo, a narod?
— Mačke jede Roza. Ne videla decu ako ne jede. Đorđe joj svaki treći dan donosi iz Palanke — govori Anđa, Tolina žena. — Lažeš. Zar bi babica što je lično kraljicu Nataliju porađala jela mačke? — kaže Mijat i miluje ibrik u senci.